Foto: 
Ross G. Strachan

Milostiva

Ma, ne umem ja dete da ti pričam! Ja sam ceo život samo ćutala. Kad sam bila dete, terali su me, jer ne ide da deca pričaju sa odraslima. Kasnije, ko devojka, samo ćutiš i smeškaš se – valja da se udaš.  Ponadala sam se, pravo da ti kažem, da ću da progovorim koju reč kad se udam, al'  jok! Svekar mi bio opasan čovek.  Samo pognem glavu kad on priča. Ponekad smo se, tako mi mladice, skupljale da malo porazgovaramo, ali naiđe često moja svekrva – i ona je bila neka naopaka žena – Bog da joj dušu prosti, te nas često rastera. Svaku svojoj kući! A meneje uvek terala po vodu. Tako samo vukla one kofe, po dve na svako rame, pa uzbrdo do kuće da napojim stoku. A krave žedne, pa popiju svu onu vodu, a ja moram opet dole da zavatim. Eh, muko moja! Ono prvo dete što sam nosila tako sam i izgubila. Kukala sam onda,i klela svekrvu i krave: dabogda se u toj vodi svi podavili, što izgubi dete! Al’, sine, valjda je i Bog tako hteo…

Posle sam rodevala. Imam troje dece. Svi otišli u grad, završili škole... Milomir je sad šef ovima što razvlače telefone. Veli da će i kod nas, još ih nemamo. Onda sam rodila Dragomira i Ljubicu – bliznaci. Nikad se nisu razdvajali, i sve sam volela da ih isto obučem da mi budu lepi. A sad se nešto sporečkali oko one njive u adi, a ja im velim:„Deco, zemlja je bila i biće svačija“.Drago je konobar u lepoj kafani, a ćerka je radila u fabrici, ali to sad propalo ko i sve u ovoj državi. Muž joj lepo zarađuje. On je moler. Vidiš kako mi je lepo okrečio? Šta veliš? Je l' dolaze? Dolaze mi kad mogu. Imaju deca njine živote. Volela bi' ja da ih vidim malo češće, al’ šta ću... Ma, neka su samo živi i zdravi!Mogu ja još sama. Jest da sam se namučila ko Isus, ali sam dobro da ne čuje zlo!

Ene, ja te nisam ni poslužila! Sedi tu, bliže šporetu, mokro ti to odelo, da se osušiš. Ovde slabo ko navraća. Jetrva mi još živa. Ona dolazi. Jedno jutro ja nju obiđem, i popijemo kafu, drugo jutro ona mene. Ako koja, ne daj Bože, umre noću da javimo deci. Šta ćeš... Tako mora. Ne možeš da pobegneš od smrti, sine. Al' ne ide da mi niko ne upali sveću kad umrem. Ovako il' ću ja njoj il' ona meni. Dolazi i onaj čiča Milija ponekad, al' on je od onijeh Judinaca, a sa njima nikad nismo bili ulepo. Vazda su terali stoku preko međe – u naše livade! I on je sam u kući. Ja mu nekad dam da jede. Bude mi žao. Živa je to duša...

A šta si to ono mene pitao? Šta je život? Pa, de mene sine da pitaš to? Ima onih što su učili škole. A nisam ti ja od života mnogo ni videla. Šta mi kažu ja radim, kad me pitaju ja odgovorim. Al' pravo da ti kažem sine, sad se nešto mislim, život je borba, velika borba. Ide tako malo gore, pa malo dole, nekad te voda nosi a nekad i plivaš. Ne slušaš mnogo narod ni selo, jer nikada neće da te pohvale, nego, blago meni, živiš svoj život. I ne svađaš se nikad, jer ti je to zaludan posao. Ko ima vosak u ušima ne može da čuje. Tvoj mir mnogo košta. Moraš da budeš strpljiv, jer sve biva u svoje vreme. I da veruješ, jer ne biva ništa bez vere. Moraš da se trudiš, da vredno radiš i, kad počneš nešto, da ne ostavljaš nezavršenim da se ne smeju dušmani. Vidiš moje ruke? Nisu meni prsti krivi od bolesti nego sam pola života provela u štali pod kravama. Sve sam prva stizala da uradim i u kuću, i u njivu. Čovek i deca bili su uvek čisti i uredni. Kad me vide kažu: „Alal vera, Milostiva!“ Lepo su mi alalili, pa sam sad ovako savijena.

Eto... To je, sine, život. Al' ne znam ja da ti pričam. Ja imam samo četiri razreda škole. Nego, patinu ova kiša, dela samnom da prebacimo neko seno za ovce.

Nebojša Stefanović

Komentari

Komentari