Foto: 
autor nepoznat

Misli...

Ne reči, ne pokreti, misli, nevidljive, vrele, pune zlobe, bilo kakve, samo da su misli. One kao magnet, privlače odbeglo, ludo, divlje, sve i svakako. Misli. Oslobođene, besposlene, odlutale, umorne...

Uvek su me vodile po razvalinama, kroz mračne ulice, u najdublje iskopane tunele, u podrume iz kojih se nije nazirala svetlost. Oduvek sam ih voleo, priželjkivao, tragao za njima i uvek dolazile su slike misli iznenada, lovile me nespremnog, zbunjenog. I zaustio bih, i dobijao bih odgovor – „ Tražio si nas, tu smo...“

Odlazile su slike misli. Ostajao bih prazan, nedovršen, izgubljen, ali nisam žalio. Negde u dubini srca, ostajao je pečat ispunjenosti, makar kratkotrajne, ali nije bilo uzalud.

...........

Sećam ih se umornog pogleda. Izbledelog pamćenja. A one održavaju me, postojim zahvaljujući njima. Šta bih bio da nije njih, ništa ? Probudim se iz polusna, osvrćem se, i sve je prazno, osim misli. Ne dam ih iako ih je sve manje. Ne dam ih, makar izgledale zlosutno, moje su. I probudim se skroz, osećam se lak kao pero, oslobođen olovnih praznina i krenem kroz prazninu...

„Hej...“ glas odzvanja. „Hej, hej, hej, ...“ više ih je. Postrojeni glasovi u tami dozivaju me. Nepostojanje postrojeno stoji u redu, doziva, budi me... Traži ogledalo u kome će isijavati, videti se.

„To su moje misli.“ Ne dam se prevariti nepoznatim glasovima. „Zalutale su, skrivale se, zakasnele su... Sada bi da budu slika, odraz. Prepoznajem onaj glas, skriven iza koji odzvanja iz daljine. To je... Siguran sam...“

Ne odgovaram, pravim se da spavam. Premišljam, kalkulišem da li je trenutak. Šta ako jurnu sve kroz misli? Kuda pobeći pred najezdom.

Tišina je. Na ćutanje, odmah su predali se, pobegli, utihnuli svi glasovi. Dobro je, umoran sam i samo sanja mi se. Ovo nije veče za suočavanje.

 

Autor Vladimir Radovanović

Komentari

Komentari