Foto: 
Maciej

Mnogo je to para

Po ranijem dogovoru,  Ratko je čekao profesora Zlatanovića ispred amfiteatra, malo zadihan i žedan. Razmišljao je o tome kako profesor nikada nije zakasnio ovih desetak godina kako se sreću dva-tri puta mesečno. Uglavnom popiju kafu i razgovaraju o svemu, o literaturi, politici, o ljudima i njihovim sudbinama. Nakon sastanka, koji najviše traju do dva sata, oseća se ispunjenim kao da je pročitao dobru knjigu. Danas je planirao da predloži da prošetaju do muzeja i da dopuni svoje poznavanje stare narodne nošnje, čije delove često vidi na porodičnim fotografijama starim stotinak godina. Dvoumio se da li da zapisuje njihove nazive, da ne bi ponovo opterećivao inače strpljivog čoveka.

Kako su se vrata amfiteatra otvorila i otkrila lica studenata koji se guraju, Ratka je pretkala doterana i negovana gospođa i prva prišla profesoru:

– Profesore, odmah dođite u blagajnu! – zvučala je autoritativno i odmah se okrenula i pošla, ne proveravajući da li je imperativ pokazao snagu.

Profesor pred penzijom je pozdavio Ratka i grimasom iskazao izvinjenje, pružajući korak prema prostoriji koja je nad vratima imala jasan natpis.  Vrata su ostala otvorena, Ratko se naslonio na ragastov i, očekujući da će sve to kratko trajati, pratio scenu.

– Potpišite ovde...ovde...ovde...ovde...i ovde... Ja vas uopšte ne razumem... I ovde... Tri meseca vas molim da dođete po svoje plate i honorare... I još ovde!

Zlatanović je potpisivao nerado, kao da obavlja nešto neprijatno. Nakon finalnog autografa, blagajnica je otvorila fioku i počela da izbacuje na sto svežnjeve novčanica, iz reda najvrednijih. Kada je gomila narasla toliko da bi napunila i kesu iz samoposluge, a Ratko je bio siguran da je tu više od pola miliona dinara, žena je prekorno progovorila:

– Vama kao da novac nije potreban! O čemu se radi, profesore?

On je kao sa gađenjem počeo da gura hrpu od sebe ka ivici stola, ispod koje je nestala prazna fioka:

– Jao, Maro, bre, Maro! Pa šta je ovo? Otkud ovoliki novac? Pa šta, Maro, mi toliko radimo pa da nam se ovoliko plaća? Maro, pa narod, Maro, narod nama ni...

– To je vaš novac, ništa me ne interesuje! – stavljala mu je svežnjeve u džepove sakoa, dok je profesor, kao uhvaćen u nedelu, podizao ruke i tražio, brzim trepatanjem i okretanjem očiju, opravdanje u svom etičkom kodeksu.

 Zoran S. Nikolić​

Komentari

Komentari