Foto: 
autor nepoznat

Moguli

Krstivoje Ćaćić, zvani Darije i Života Čvorugić, poznatiji kao Plinije, obojica golišavi, utegnuti u šarene bade mantile i sa kapuljačama na glavi, baškare se u velnes baru velnes centra „Gargantua i Pantagruel“, bezbrižno pijuckajući makijato i mohito odmeravajući mlađane starlete poređane na ležaljkama.

Velnes centar nalazio se na obodu Beogradskog emirata, sa božanstvenim pogledom na sremsku ravnicu. Iz grada se dotle stiže lako, autoputem, pa se skrene levo, pre onog kružnog odvajanja koje vodi ka aerodromu. Tu se i preko nedelje i vikendom okupljaju etablirane njuške iz sveta politike, kriminala, biznisa i estrade.

Njih dvojica inače druguju još od gimnazijskih dana, odakle i vuku ove neobične nadimke, koji ih evo već dve decenije u stopu prate. Danas se i jedan i drugi dobro kotiraju u srpskoj poslovno-političkoj nomenklaturi. Plinije kao savetnik prvog ministra u vladi, a Darije kao industrijalac, biznismen, odnosno mogul – kako se to kod nas kaže.

Posle više uspešno obavljenih zajedničkih akcija-kombinacija, sad je došao red da oposle sledeću, nimalo naivnu, budući da zadire u domen kulture, a kultura je, kao što znamo, prilično nezgodan teren za kombinacije. Javne nabavke, stečaj velikih društvenih preduzeća i smicalice na berzi su njihov fah, za mahere poput njih tu nema nepoznanica, ali kultura je nešto drugo. Mala nepažnja može ih odvesti u propast.

– Onomad su nam Švabe vratile čitav kontigent sefova od najtvrđeg čelika koji su rađeni po njihovoj narudžbini – požalio se Darije svom kompanjonu.

– Zašto pobogu?

– Zbog neodgovarajućeg kvaliteta izrade, majku li im švapsku! Urađeni su, kako oni kažu, znatno ispod propisanih standarda. I sad, shodno ugovoru, moramo da im platimo materijal, pa još i penale zbog neizvršenja ugovornih obaveza. Ako im ne uplatimo novac do kraja meseca, aktiviraće bankarsku garanciju i moj „Čelik Co“ će zaglaviti u stečaj.

– Primi moje saučešće.

– Tebi je baš do zajebancije?

– Pa gde ste našli sa Švabama da se zezate? A i oni su mnogo pametni kad su od vas naručili sefove, kao da ne znaju s kim imaju posla.

– Ne, nego su picajzle. Ako ćemo pošteno.

– A koliko tih sefova imate?

– Hiljadu.

– Hiljadu?! Pa gde da utopimo tolike sefove?

– Sve sam ja smislio. Nije nemoguće.

– Slušam.

– Ako bi Vlada donela uredbu da sve knjižare i ustanove kulture moraju da nabave sefove takvih performansi, recimo zbog zaštite našeg kulturnog blaga u slučaju prirodne ili kakve druge katastrofe, aksidenta, rata, terorističkog napada, itd..., sve bi bilo rešeno. Saberi samo broj knjižara sa brojem biblioteka i videćeš da ne govorim gluposti.

– Lukavo, nema šta. A koliko vremena imamo?

– Mesec, najviše dva.

– Samo da znaš, ako se u međuvremenu pročuje za tu vašu bruku sa Švabama, ja se povlačim iz priče.

– Neće. Držim ja to pod kontrolom.

– Stavi na papir to što si zamislio, pa da ovih dana razradim situaciju sa minstrom kulture i nadležnima za vanredne situacije. To najpre moram sa njima da uredim, a kao što znaš, oni nisu slikari naivci. Biće potrebno malo više dodatnih podsticaja, ako me razumeš.

– Naravno da razumem. To sve prepuštam tebi. Kako god se dogovorite, biće dobro, samo da posao ne trpi.

– Dobro, kad kažeš. Daću sve od sebe.

– Ne sumnjam.

 

 

Iz romana „Nojeva barka“, revidirana verzija

Komentari

Komentari