Moj kum Nikoletina Bursać
Prva nedelja marta protiče nam u ćutanju. Kum je u Urgentnom centru. Na aparatima. Dan po dan, minut po minut. Nema promena.
A ja se sećam. Njegovog smeha sa naše svadbe.
- Smije li se na mamu? - grohot kad je došao na babine.
- Kumić moj!- bacanje u vis dok Miško ciči od sreće.
Kačimo se na ogradu škole i gledamo spiskove upisanih u 1. razred srednje škole.
- Ajd da vidimo neku vajdu i od tebe kumo što si tako krakata de, boga ti propni se i vidi ima li ovog mog na spisku.
Vozimo kapiju na plac mojim starim renoom i priča mi kako će da digne i gornji sprat za decu.
Čujem zvuk mešalice za beton u Kručama.
Velika sala Doma JNA bila je mala za njega i moju Nadu kad bi zaplesali.
Aerodrom. Pratimo ga. Irak. Posle Rusija.
Svega se sećam.
Onda je pozvonio telefon i - zvali su me iz bolnice, dodji po Gorana. Odvedi ga iz kuće. Da ne čuje plač i kuknjavu. I kaži mu da mu je umro otac.
Moja Nada izgovori u dahu.
Kako se dečaku od 12 godina saopštava takva vest. Nemam snage za to.
Mrljavi martovski sneg jedva se zadržao na padini duž autoputa. Ti si kao i uvek bio na poslu. Javila sam ti da dodješ što pre. Ali baš tog dana je našao da beži gazda Jezda. I da ga vi jurite za intervju.Ti zapravo. Nisi mogao da izadješ ranije. A ja sam se sa decom sankala. I ćutala. Da Goran ništa ne primeti. Stalno je ispitivao kada će da dodje mama. I da li je otišla da dovede tatu kući.
A ja sam ćutala. I sankala vas. Svu trojicu. Hiljadu puta smo se spustili i popeli uz to jadno novobeogradsko brdašce.
I opet, i opet. Do večeri, dok nisi došao s posla. Bez obzira na sve naše nevolje i nesporazume volela sam te tog trenutka do neba. Otišao si u sobu sa Goranom, sam, izgovorio si da je to razgovor za muškarce. I rekao mu da mu je umro tata.
Nije pustio ni suzu. Goran je odrastao te večeri uz tvoju podršku.
A ja sam vriskala da su se naša deca uplašila.
- Zašto mama plače kada je tata dobar?
- Mama plače zato što je Nikoletina Bursać otišao.
……..
mojoj kumi za večno sećanje