Foto: 
Yoshi

Moje mane

Budeš li me ponovo pitao, onako polusanjivo, oduševljeno i toplo, da li ja imam neku manu, jer ti do sada vidiš samo vrline, samo sačekaj da zaspim i da se osmehnem. Onda sačekaj jutro da vidiš da ćeš me zateći sa istim osmehom – zato što sam uspela da spasim naš delić dana od svega onoga što smatram svojim manama. Zato što sam srećna sa tobom. Ne da sakrijem vešto i da glumim ono što nisam, nego da se izborim da budem bolja verzija sebe, da pobedim danas. To sam radila i pre nego što sam te upoznala, doduše u mnogo manjoj meri nego sada.

Ne želim da te uzmem zdravo za gotovo, jer upravo to smatram slabošću čoveka da se izbori sa sopstvenim demonima. Iz toga proizilazi slatkorečivo osvajanje koje je samo vešto pripremanje terena za komotno ispoljavanje istih uz uverenje da će druga strana to tolerisati, praštati i trpeti. Ja sebi neću dozvoliti taj luksuz da ti patiš da bih ja komotno mogla da budem loša. Iza mog osmeha se nikada neće sakriti laž. Da moram da te lažem, zapitala bih se kakva sam to osoba. Nije da nisam osetila da bi me zbog nekih stvari možda jako namučio, ali sam pronašla način da ti kažem tako da te ne ugrozim, da ne dobiješ ideju da me napadneš. Pritom, barem pola teskobe sam sama odagnala onoliko koliko je bilo do mene.

Da li sam takva sa svim ljudima? Moj tužan odgovor da nisam nije zato što sam nesrećna kad tebe nemam u blizini, pa si mi potreban da ne mislim na tugu. To bi već bilo utapanje u iluziju gde bi ti bio centar i okidač u mojoj mašti. A ja tome nisam sklona. Ti si toliko dobar i tako stvaran, a ja toliko željna da te takvog prihvatim. Tužna sam zato što pred drugim ljudima retko kad je moj osmeh iskren, a ti kao da bi voleo da sam sa celim svetom tako dobra. Kao da time proveravaš istinitost mog bića pred tobom. Neki ljudi mi prosto ne daju drugog izbora osim da se branim od njih, mahom osmehom i ljubaznošću, ali nekad ni to nije dovoljno već moram biti ledena, oštra i ponekad otrovna. Neki bi rekli da to je to draž čovekove ljubavi, jer tako nesavršen može da voli samo jednu osobu čisto i nevino. Ali tu se ograđujem od pravdanja sopstvenih pogrešnih postupaka prema drugim ljudima, i ne nabijam ti na nos to što za tebe čuvam i pokazujem samo ono najbolje, što ne bih mogla drugima. Želim da budeš srećan sa mnom, onako kako sam ja sa tobom.

Imam ja mane. Najveća mana je što nekada spavam kao da ispod jastuka držim pištolj, jer smatram da treba da se branim i da sačuvam sve što mi je drago na ovom svetu, nekada hodam ulicom spremna da pucam očima ili se izolujem negde da držim na nišanu snajpera nekoga svojim mislima. Dok ne dođem do zaključka da mi veći i jači neprijatelj ne može biti niko kao što ja mogu biti sama sebi. Ja ne znam koje su tvoje mane, jer ih ni ne tražim i ne izazivam. Ako se desi da neku nehajno ispoljiš prema meni, oprostiću ti. Svesna sam da sam se prebrzo vezala za tebe, ali ne plaši me brzina sve dok sam i ja dovoljno brza da nam učinim zajedničke trenutke još lepšim i za pamćenje.

Za mene ljubav ne dolazi posle pomnog i dugog upoznavanja. Ona dolazi kao iznenadna misija za nepripremljeno biće i onda se treba pokazati i boriti sa sobom da bi je osetio u svojoj punoći. Ne pobeđuju znanje, iskustvo, godine i zrelost, već instinkti. Svaka odložena bitka sa manama je korak unazad, a svaka izgubljena još sto. Kad jednom pružiš ruku drugome, teško se razdvajaš, zato je i odgovornost veća, jer svaki korak unazad vuče i osobu koja je sa tobom. Smejem se jer ti pružam ne ruku, nego obe ruke, jer smo upravo sada korak bliže onome što nas obasjava i ispunjava.

Radmila Stolić

Komentari

Komentari