Foto: 
autor nepoznat

Monah (četvrti deo)

Ujutru, kada su došli do trpezarije na doručak, otac Simon je rekao Ivanu:

-Jel ti umeš da voziš?

-Da. Imam položeno.

-Hoćeš ti da odvezeš devojku, daću ti kola koja pripadaju nama. Taman možeš, kad nju odvedeš, da odeš do grada da obaviš i još jednu nabavku nekih stvari koje nam trebaju ovde.

-Hoću, nema problema.

Bogdan je slučajno čuo njihov razgovor, stojeći sa strane i upitao:

-Mogu li i ja oče da idem sa Ivanom?

-Jel ti to zbog devojke, ili ti se ovako ide?- upita ga kroz šalu otac Simon. Ovaj se malo zbuni i postide.

-Ma, ovako. Nisam dugo bio...

-Ajde šalim se. Ako Ivan hoće, a i bićeš mu od pomoći pri nabavci.- reče opet otac Simon i dade Ivanu spisak stvari i kovertu sa novcem. Taman je i Snežana došla iz svoje spavaonice i prišla im.

-Hvala vam. Ja bih sad...

-Hajde prvo da nešto pojedeš. Ivan i Bogdan ćete posle odvesti kolima do Kamenice.

-Joj! Hvala vam! Stvarno ste divni koliko mi to znači. Htela sam još juče da vidim majku, ali ono đubre...

-Hajde dete. Zaboravi na njega.

Doručkovali su, pa njih troje krenuše.

-Usput, ja sam Bogdan. Iz okoline Rume sam.- reče on, kada su dolazili do kola.

-Ja sam Snežana. Sad živim u Inđiji, a odrastala sam u Zemunu, gde sam rođena.

Ivan se trže na te njene reči i reče:

-Hajde krećemo.

U toku vožnje, Bogdan i Snežana su razgovarali, Ivan je uživao u njihovoj mladosti i ubrzo su stigli do bolnice.

-Hoćeš da dođemo po tebe kad završimo? Mi ćemo, sigurno, tek za najmanje dva sata završiti. Možemo te posle odneti do Inđije .- reče Ivan. -Samo nam reci gde da se nađemo.

-Hvala vam. Biću ovde, čekaću vas. Iovako neću moći dugo da budem kod nje.- reče Snežana i požuri prema zgradi. Ivan je gledao za njom, a u retrovizoru je video da i Bogdan nije skidao pogled sa pravca u kom je otišla.

-Romeo! Hajde pređi napred. Sviđa ti se cura. Lepa je. -Da, Ivane. Mislim da sam se zaljubio, ali...

-Šta ali? Nemoj sad da mi tu kukumavčiš. Pričaj sa njom…uspostavi kontakt. Kad budeš uskoro otišao iz manastira, potrudi se i zasluži njenu ljubav. Imaš šansu za jako lep novi početak.- reče mu on i pođoše da završe svoje poslove.  

Dva sata kasnije, vratili su se, i kada su stigli do parkinga, Bogdan ugleda Snežanu:

-Eno je tamo! Sedi na klupi sa jednom ženom u bolničkom mantilu.- reče i krenu iz kola. Ivan se nasmeši i krenu i on da izlazi iz auta. Kada je zatvorio vrata kola, pogledao je u pravcu gde je Bogdan već krenuo, i ukočio se ugledavši ko je bila Snežanina majka. Bila je to Vera..njegova ljubav iz mladosti. Na trenutak nije znao šta da radi, ali Bogdan je već stigao do njih i pozdravio se, a Snežana mu je mahnula da dođe. Dok je išao prema njima i Vera je podigla pogled prema njemu i ukočila se videvši ga.

-Mama! Ovo je čika Ivan, koji me je juče spasao.- reče Snežana, i videvši njihova lica shvati da se oni poznaju.

-Vi se izgleda znate?

-Da, kćeri…iz mladosti. Zdravo Ivane! Hvala ti što si mi spasao kćer.- reče Vera, pružajući mu ruku.

-Zdravo Vera! Dugo se nismo videli.- odgovori joj on -Snežana mi reče da imaš velikih problema sa srcem…šta se dešava?

-Ovih dana treba da me operišu. Staviće mi baj-pas. A, ti? Kako si? Otkud ti u manastiru…šta ti se desilo?

-Duga je to priča.

-Idemo nas dvoje da donesemo neki sok, ili vodu, a vi malo pričajte. Hajde, Bogdane!- reče Sneža i Bogdan krenu za njom.

-Nisi se oženio?- upita ga ona.

-Nisam. Dugo sam se momčio, nisam mogao da se zadržim ni sa jednom, a onda su krenuli ratovi. Dva puta sam bio...jednom su me oterali, drugi put sam sam otišao.

-A tvoji?

-Umrli su. Otac odavno, majka pre par godina…od tuge, od samoće.- reče joj on tužnim glasom.

-I moj muž je umro…od infarkta. Pre toga se jako zadužio, kockao se puno i srce nije moglo više da izdrži. Zbog njega smo ostali bez kuće u Zemunu, kod njegovih smo u Inđiji, ali velikih problema sa njima imam. Zato sam se i ja sad razbolela.

-Niste imali više dece?- upita je Ivan.

-Ne, samo nju.

Razgovarali su još malo, Bogdan i Snežana su se za to vreme namerno se zadržali da bi oni imali malo vremena da sami pričaju, kao da su osetili da je između njih bilo nekada nešto i ubrzo su morali da krenu.

-Majko! Moraš da se vratiš unutra. Doći ću ja odmah sutradan posle operacije.- reče Snežana majci, i poljubi je.

-Vera! Drago mi je što sam te video. Videću da se dogovorim sa Snežanom, pa ću i ja doći da te obiđem…ako dozvoljavaš.

-Dozvoljavam. I meni je drago da smo se videli!- odgovori ona, a njih troje uđoše u kola i krenuše. Kada su kola odmakla, na Verinom licu se pojaviše suze.

-nastaviće se-

Komentari

Komentari