Foto: 
autor nepoznat

Mučnina

Probudila ga je hladnoća. Opet je spavao na dvosedu u dnevnoj sobi. Spavaću je već više meseci izbegavao. Njena praznina ga je strašno plašila- tih dana mnogo više nego mesecima i godinama pre. Dnevna soba je takođe bila prazna i zamračena, ali je njenu sablast lakše podnosio. Praznina spavaće sobe je u njemu budila jezu i strah- koji bi kasnije bili zamenjeni apatijom... Zato je gotovo uvek spavao na dvosedu dnevne sobe, zgrčen u fetusnom položaju, kao da iz tog položaja nije želeo da se probudi, već ponovo rodi- u nekom novom svetu i novom životu. Kroz tu njemu mrsku, spavaću sobu, je samo prolazio, brzo ulazio i izlazio ne osvrćući se previše oko sebe. Pogled mu se zadržavao samo na ormaru odakle bi uzimao stvari. Izbegavao bi da pogleda na radni sto, na kojem je Bog zna od kada stajala hrpa papira. Pored radnog stola bio je nesređen krevet, i sva ustajalost i učmalost ovog sveta. Što se manje zadržavao tu, bila je manja šansa da oseti to očajanje... Očajanje je najgori osećaj! Očajanje je poraslo razočaranje- razočaranje u poznim godinama. Svako očajanje žali za mladošću u kojem je bilo samo jedno obično razočaranje... Sve počinje sa željom za slobodom, za drugačijim i drugim; za posebnim i jedinstvenim... Isuviše snova, da ih java ne pretvori u razočaranje, i kasnije očajanje. Ipak, za utehu- sve to vodi do slobode! Samo, one konačne.

Kada se probudio, drhtao je od hladnoće; opet je zaspao nepokriven. Nije mu bilo važno, došao je pijan i samo se bacio na krevet. Odvratan je to osećaj kad alkohol ispari iz tela - kad za sobom odnese svu lepotu, a ostavi prazninu i glavobolju. Pošto se probudio, nije odmah ustao. Tipičan ritual. Samo kada legne trezan, čim se probudi iskoči iz kreveta... Mora tako. Ako ostane da leži kreću razmišljanja koja bi mu u svakoj sekundi krala po jedan razlog da ustane. Kada se probudi posle pijane noći sve je drugačije. Otvori oči gleda u plafon i ima onaj umišljeni doživljaj da se cela soba okreće kao na ringišpilu. Prelepo iskustvo. U glavi praznina, razmišljanja prekinuta, emocije utihnule. Tako je bilo i tog jutra... Stvorio mu se smešak, kakav se na njegovom licu retko viđa. Glasno je prokomentarisao: "Volim ovo!" Ipak, osećaj kratkotrajnog zadovoljstva prekinula je mučnina u stomaku. Uspravio se i seo. Sagao je glavu prema kolenima i sa obe ruke je pridržavao za čelo. Mučnina je bila sve jača, uz to strašno ga je bolelo celo telo- osećao se kao da ga je voz udario. Više nije mogao da izdrži. Otrčao je do kupatila, nadvio se nad wc šolju  i počeo je da povraća. Ništa neobično za njega, česta slika. Pomogao je sebi, rešio se mučnine. Na mesto te mučnine, izazvane jučerašnjim danom, tačnije, sinoćnom večeri - ostala je samo gorčina. Nju je već prouzrokovao život- ona se ne izbacuje, na nju se navikao. Akutno stanje je rešeno, hrnonično ostaje. Sa njim se živi.

Nakon što se oslobodio muke u želucu, krenulo je razmišljanje... Odakle ona? Od sinoćne večeri - da, ali kakva je ona tačno bila? Nije mogao da se seti šta se desilo. Pogledao je u ogledalo. Video je podliv ispod levog oka i blago isečenu usnu. Pomislio je: "Ne opet."

Glava koja je polako izlazila iz alkohol-aneztezije podsetila ga je na bol u telu. Nije bilo sumnje- opet se potukao. Kad? Gde? S kim? Isprva nije mogao da se seti. U zadnje vreme često je zaboravljao jučerašnji dan, tačnije kad god bi bio pijan. Zaborav kao takav ga nije plašio, osim kada bi zaboravio to "juče". Zaboraviti sve godine iza, za njega je bilo poput pročišćenja - prava detoksikacija duše. Nešto dobro i poželjno. Ipak, zaboraviti dan pre, bilo je ponižavajuće. Ne zato što je u tom danu bilo nečeg vrednog pamćenja, naprotiv! Nego zato što je taj dan još bio mlad i nov, tek je trebao da ga omrzne - da prema njemu stvori gađenje i odbojnost kao i prema ostalim danima - i da ga tek onda baci na gomilu prezrenih dana koja se zove "godine"... E, njih valja zaboraviti. Sve do jedne.

Kada je došao sebi, skuvao je kafu, zapalio cigaretu i počeo je da odmotava film. Polako srk po srk, praćen dugim udisanjem duvanskog dima. Čekao je da počne to sećanje na minuli dan. Odakle podliv ispod oka? Odkud isečena usna? Zašto ulazna vrata nisu zaključana? Zašto ga boli celo telo? Mnogo pitanja, a samo jedan odgovor rešava sve. Njega nema ni u tragovima... U šolji sve manje kafe, cigareta brže nego obično gori ka svom kraju, mozak sve više oseća nadražaje... Konačno! Sive ćelije poput dobrog Boga usvajaju molitvu grešnika da pogledaju u jučerašnjicu. Krenulo je... Pred očima se javljaju slike... Smenjuju se jedna za drugom kao u albumu. Za trenutak je zažmurio, hvatao je očnim kapcima nekoliko kapljica suza koje su kao iz suve drenovine krenule da teku. Nije im dao da padnu. Njih ne da nikom! Samo su one dokaz da je u njegovoj ljudskoj ljušturi nekad hodao čovek. Bar je on tako mislio. Duboko je uzdahnuo, i tihim pokajničkim glasom promrmljao sebi u bradu: "Ah, da. Bio je 11. februar... E moj Ivane."

Komentari

Komentari