Foto: 
quimono

Na izvor po vodu

Strah se lako uvuče pod kožu! Tako je i bilo sa Evom, u nju se uvukao jedan poseban, neobičan strah, strah da će neudata dočekati svoj trideseti rođendan. Dosta joj je bilo primedaba, sugestija, pitanja i potpitanja najbliže rodbine. Roditelji, tetke, strine, ujne, babe, svi su hteli da znaju kada će da se uda, pa je Eva rešila da preduzme nešto po tom pitanju. Sa punih 29 godina još uvek nije stekla diplomu fakulteta, pa je radila kao kasirka u supermarketu. Vreme joj je curilo u nepovrat, pa je u glavi pravila spisak potencijnih mladoženja. Studente, nekvalifikovane radnike i seljake je odavno izbacila iz svog života, filozofe i prosvetne radnike takođe, pa su joj ostali samo sportisti i biznismeni, naravno uspešni! Samo je trebalo naći pravog, razmišljala je vozeći lagano plavog pežoa Bulevarom kralja Aleksandra. Kao i obično, radoznalo je bacala pogled na levu stranu očekujući dobar auto i lepu facu! Nije smela da napravi još jednu grešku. Samo što je prošla pored zgrade Elektrotehničkog fakulteta, pored nje je prošao sivi audi S8, koji joj je skrenuo pažnju. Na njenu sreću, upalilo se crveno svetlo na semaforu i sivi audi se zaustavio ispred pešačkog prelaza. Zaustavivši se pored audija, letimično je pogledala u profil muškarca za volanom, i bila zadivljena markantnošću muškarca koji je mirno čekao zeleno svetlo. Nije joj dugo trebalo da donese odluku. Kada je audi nastavio da se kreće bulevarom, prešla je u njegovu traku i čekala pravu priliku. Samo što se zaustavio na sledećem semaforu, Eva je dodala gas i zakucala se u audi…

Vozač audija je besno izašao iz kola i psujući otvorio vrata Evinog pežoa...

- Izvini, izvini, ja sam kriva, platiću popravku - podignutih ramena do ušiju, Eva je nevino gledala u muškarca čiji je pogled sekao sve pred sobom...

- Molim te, nemoj da se ljutiš... - nije uspela da se osmehne, ali je njen pogled učinio svoje. Probio je oklop muškog besa i naterao ga da je pogleda kao prelepu ženu, a ne kao učesnika u saobraćaju.  Za vozača audija, njena lepota je bila anestetik za sav bol koji je nanela njegovom ljubimcu.

- Pa gde gledaš, ženska glavo... - češkajući se iza uva, markantni muškarac tridesetih godina  skenirao je Evu od glave do pete, od prelepe face, preko bujnih grudi i utegnutog tela, pa do dugih nogu koje su se protezale ispod kratke suknje. Sve bi  bilo u redu da mu se nije zakucala u štop svetla! Mada, odjednom, šteta i nije bila tako velika...

- Izvoli moju vizit kartu, popravi auto i javi mi koliko treba da platim. Molim te, nemoj da se ljutiš... - najzad je proradio i njen prelep osmeh koji ga je dotukao. Dok je on gledao u vizit kartu, ona je nastavila vožnju plavim pežoom koji je ove godine postao punoletan. Vrteći glavom, markantni muškarac je zbunjeno seo za volan i nastavio vožnju. Nije mogao da je izbaci iz glave, više je razmišljao o njoj nego o polomljenim štop svetlima na njegovom audiju. Nasmešio se i, vrteći glavom, krenuo u auto servis...

Duboko zagledani jedno u drugo, sedeli su za stolom i uživali u čarobnom trenutku. Ona je bila srećna jer se spasila večitog studenta, seljaka bez zemlje i radnika bez posla, što joj učitelj neće držati časove i što joj filozof neće mudrovati! Našla je ono šta je tražila, lepog i bogatog! A on, on je šenio pred njenom lepotom, činilo mu se da je našao ono što odavno traži! Srodnu dušu u prelepom telu! Tri meseca njihovog zabavljanja, tri meseca ludila i ova čarobna noć u hotelu Moskva. Nisu obraćali pažnju na kelnera koji je spustio čaše na sto i tiho se povukao. Gledajući se u oči, podigli su čaše i ispili šampanjac u čast njihove budućnosti. Kada je spustila čašu na sto, primetila je nešto sjajno u njoj. Prsten, sinulo joj je kroz suze koje su pratile njenu skrivenu želju. Treća sreća, pomislila je gledajući zaljubljeno u svog izabranika…

- Ljubavi, želim da ti kažem nešto važno, veoma, veoma važno - duboki pogled je otkrivao značaj njegovih reči… Samo što je to rekao, pored stola se stvorio visok, lepo građen i lepo obučen muškarac, koji se smešio Stefanu…

- Kume! - radost se videla na njihovim licima. Čvrst zagrljaj je govorio o njihovoj bliskosti.

- Pa kad si stigao? Izvini, ovo je moja devojka, Eva…

- Lazar, drago mi je - pogledao je Evu u oči, pa oduševljeno nastavio: - Ovakvu lepotu odavno nisam video! Kume, svaka čast! Nego, trebaju mi kola i ključevi od kuće…

- Naravno,  hoćeš li da popiješ piće sa nama?

- Žao mi je, drugi put. Sad sam stigao iz Ciriha, žurim da se naspavam. Skokni ujutru do mene,  doviđenja… - pogledao je u Evu, spustio ruku na Stefanovo rame i, stavljajući ključeve u džep sakoa, brzim korakom izašao iz hotela. Samo što je Lazar prošao kroz staklena vrata hotela, Stefan se okrenuo Evi, kojoj ništa nije bilo jasno.

- Ljubavi, ona kuća na Dedinju nije moja… - pogledao je Evu u oči, pa nastavio - Lazar živi i radi u Švajcarskoj, pa mu ja čuvam kuću, a audi mu  samo održavam, i ponekad vozim. Izvini, nisam ti ranije rekao jer nisam bio siguran u tvoju ljubav. Sada, sada znam da me voliš - bio je siguran da njegovo priznanje neće ništa promeniti, da će Eva staviti verenički prsten na svoj prst. Ali, Eva je polako menjala svoju facu, pogledom neverice izgubljeno je gledala u Stefana.

- Šališ se… - nadala se da je sve šala, ali je njegov pogled bio neumoljiv.

- Ljubavi, to ništa ne menja, ja te volim… - pogledao je očima punim ljubavi i dodirnuo njene prste…

- E, vidiš, ljubavi, to sve menja! - besno je ustala od stola i, bez okretanja, brzo izašla iz hotela. Suze su je uporno pratile, ali ne zbog ljubavi prema Stefanu…

Klimajući glavom, Stefan je razočarano  gledao za njom. Izgubio je opkladu, ali mu nije bilo žao.

- Bolje je izgubiti opkladu, nego se kajati čitavog života - glasno izgovarajući poučnu rečenicu, Lazar je spustio ključeve na sto, između čaše sa vereničkim prstenom i crvenog  karanfila…  

- Bio si u pravu, još jedna sponzoruša... - razočarano je rekao Stefan, a onda je pogledao u kuma…

- Lazare, šta da radim, čoveče? Džaba mi kuća na Dedinju i najnoviji audi kada ne mogu da nađem devojku koja će da voli mene, a ne moje pare…

- Na izvor po vodu! Na Goliju po devojku, kume! Prva je ljubav došla tiho, nezvana, sama… - Lazar je otpevao dobro poznate stihove i, podižući ruku, pozvao kelnera. Dobio je još jednu opkladu, to treba da se zalije…

Bratislav Rosandić

Komentari

Komentari