Foto: 
Ben Seidelman

Najbezbrižniji let

Kljukanja plasibo efektima, pa nova doza poražavajućih zora. Ukrug, iznova, do nestanka... Izvor otrova 24/7 otvoren za svakoga, jer zlo dakako ne bira, dijeli šakom i kapom dok ne nestane i srca i zdravog razuma. Na pitanje „na čemu si ti?“ samo jedan odgovor bi bio zbilja izuzetak – „na sebi sam“. Zamislite tek tog iznaneđenja... Da pojedinac u Sodomi i Gomori modernog doba ostane posve “čist“ i priseban a da se pritom ne boji izaći među “njih“ i biti jednako “lud“ i slobodan; i to “samo“ izvana, a iznutra još daleko posebniji i u najmanju ruku svjesniji svih njihovih plasibo efekata i kamufliranih otrova.

Svi se pušu svojim “ja“, a šupljina do šupljine poput domina ruši nade da u ijednom tom “ja“ ima još iti trunke Čovjeka. Gluhi telefoni gadljivih tračanja i zamaranja istima; tko je kome što i tko je tko zbog koga... Pa u nedogled, u sve prostačke materine, nose imena i nadimke tek k'o trofeje ove smrdljive pozornice. E, kamo sreće kad bi svaki od njih koji tvrdi da ga zaboli za tuđa mišljenja doista i stao iza toga. Kad se nitko ne bi nadmetao ni s kim zbog ničega. Bili bismo bliže raju, bar za nekoliko kolektivnih koraka. Bili bismo u većem broju slobodni, a ne robovi kompleksa i sličnih pojava, pa nam za izaći iz svoja četiri zida ne bi bile potrebne ni maske ni gomila smrdljivih poroka. Iz osmijeha čitaju samo ruganje i provokacije, a istinsku toplinu istoga više ni ne shvate. Sve je to dakako tek kap u moru cijele globalne zavrzlame, s kojom polako i sigurno svi zajedno tonemo ili – slikovitije rečeno – idemo u kurac... Nadmetanja i nadjačavanja bez pravih povoda, umjesto poštivanja i suosjećanja. Ratovi ulica u sjeni hladnih ratova medija i nekih puno viših terora. A pa što individui još uvijek svjesnoj sebe uopće i preostaje, osim da između svih tih “mi“, “vi“ i “oni“ razapne jedno veliko “jebe me se“ na sve i gura svoj film do tog slavnog the end? Jer, ne možeš spasiti cijeli svijet, to se razumije, i nemoj da te to puno opterečuje... “Oni“ vole da je svatko od nas time opterećen, kako bi što manje sreće ostalo za najmanje. A sreća se ni u jednom njihovom trgovačkom centru ne prodaje niti je išta više ili manje ima tamo gdje najmanji ginu za njihove ciljeve. Same zablude. Ako misliš na krv i oružje, postaješ ogorčen. Ako misliš na sunce i sve svoje ostvarene snove, ostaješ neopterećen. Neporažen? Samo ne boj se.

Nebo je još uvijek gore. Mada mi se nekad čini da ga više nitko ne primjećuje. Valjda nam se svima čini da baš mora biti sve ovako kako je... I da je svatko od nas na svoj način neshvaćen. A realno, kako nam je?! Ovisi, dakako, iz koje perspektive bacaš pogled i na koju stranu si usmjeren. Preopterećeni svime oko sebe, zaboravili baš na to od čega sve i počinje – samog sebe. Odjebite plasiba dok je još na vrijeme, pa plešite najjače samo zato jer vam se pleše. Ne marite za poglede ni krive podsmijehe i, kad misle da su vam oči zatvorene, vi se nasmješite ponosno, kao da vam je nebo dom, a svaki pokret vaš najbezbrižniji let. I šupljine se daju napuniti, samo ih prvo treba priznati ili primjetiti. “Oni“ su nebitni, u svakom smislu, a naročito u globali... Ako svako “ja“ prestane uopće da mari o toj nedefiniranoj množini što sve kvari, pa živi svaki sekund sa svrhom da sam od sebe i zbog sebe sjaji. Ni bolji ni gori od drugih, jer nema potrebe niti da se uspoređuje. Pravo “ja“ ne jebe plasibo efekte ni “nesvjesne“ domino krugove. Instinktivno gledanje u nebo za vrijeme bilo koje svakidašnje prilike ima mnogo snažnije i pozitivnije djelovanje, a tečne  misli oslobođene strahova nijedan otrov ne može da ispere. „Budi ono što jesi“ ima mnogo više dubine od samo izlizane moderne poštapalice. Da, standardno... Tako jednostavno useru sve samim komercijaliziranjem. Ali, znate već... Jebe me se. Na sebi sam. Za nebo smijem se. Tko želi shvatit, shvatit će... 

Antonia Padovan

Komentari

Komentari