Foto: 
autor nepoznat

Najdraži

Najdraži, kada budeš čitao ovo pismo, ja ću biti mrtva. Znaš sve moje probleme, moje patnje, moja poniženja, moja stradanja...  Svaku zoru dočekujem budna i jedino zadovoljstvo koje sebi mogu da priuštim je tek umućen nes i duboko uvlačpenje dima plavog dugog „Ročesfilda“. U još uvek hladnu zoru volim da dočekam svitanje iako celu noć nisam spavala. Volim izlazak sunca, ali ne i njegovu dnevnu toplotu. Ona me izbezumljuje! Izbezumljuju me i tamni oblaci, kiša, ljudi, hronična nesanca... I ti me izbezumljuješ kada izgovaraš treću rečenicu. Dve mogu da podnesem, toliko mogu da budem skoncentrisana, a onda tvoj glas postaje dalek, sve nerazgovetniji i onda to počne da me nervira i prekdam vezu.Onda ti nazoveš i pitaš me zašto sam prekinula vezu, a ja ti lepo, strpoljivo kažem da nisam ja prekinula, nego ti. Hočeš da se svađaš i da luduješ, a meni nije ni do života. Razmišljam šta ću da doručkujem, da ručam i onda vidim da nema ni trunke hrane izuzev onog parčeta hleba od pre dve nedelje. Iisključivala sam telefon po dan-dva, jedinu vezu sa tobom. Kada opet uključim telefon, počneš da ispituješ, kao gestpovac. A znaš li ti kada bih ja tebe počela da ispitujem,kako samo ja umem da ispitujem, ti bi sišao sa uma. Ja sam specijalista za mučenje prilikom ispitivanja. Ti si u stvari bezobrazan. Već dva puta se dogovaramo da dođeš i pred dolazak kažeš, ne možeš više da varaš ženu sa kojom nemaš već godimama intimne odnose! A ja volim muškarce, oh kako ih samo volim. Imala sam toliko ljubavnika da više nisam ni brojala, iako sam u početku upisivala imena i vreme početka i kraja veze. One veze od kojih sam imala materijalnu korist, nisam upisivala. One su mi bile nužno zlo i sredstvo plaćanja struje, vode... Doduše, ne mogu da se požalim na te moje„investitore“. Prihvatali su svaku moju cenu, ali sam i ja morala da prihvatam njihove uslove. Posle jednog, dogodilo se da su po dvojica dolazila, a nekoliko puta je tu bio i treći... Sve me je bolelo posle njihovog iživljavanja. Bila sam ponižena. Imala sam neodoljivu potrbu da pijem dok ti pričam satima šta su mi radili. Pijanoj, ništa mi nije bilo važno izuzev da ti kažem koliko mi znači tvoje slušanje i govorila sam da ti to nikada neću zaboraviti. A, istina je da sam već sutradan, istrežnjena zaboravljala. Nikada nisam razmišljala šta u stvari osećam prema tebi i nikad i nisam definisala tvoju ulogu u mom životu. Ali, imponovalo mi je tvoje stalno izjavljivanje ljubavi koje nisam člula od drugih muškaraca. Razumeo si da mi je novac omogućavao da plaćam račune. Ja,iskreno rečeno, ne bih tebe razumela. I pored toga što si znao da sam sve delove svog tela prodavala za novac, zvao si me„mila moja“, govorio si„ljubim te“, „volim te“, a onda bismo vodili ljubav preko telefona govoreći jedno drugom bez stida sve reči koje su mogle da nas sigurno dovedu do zajedničkog vrhunca. Onda ste posle godinu i po dana naše tajne veze obnovili stari posao u Beču i preseli se. Posle toga se nismo videli. Za sedam meseci naše veze preko žice, raskidali smo nekoliko puta. Mislila sam da ti više nikada neću čuti glas, ali nešto mi nije dalo mira. Imala sam potrebu za tobom. Morala sam da te čujem, da pričam s tobom i dok sam ti slušala glas, a i ti moj, raspaljivala se vatra strasti u nama i reagujući samo na glas i  skaredne  reči, opet smo padali u krevete, pokošeni i iznemogli od vođenja ljubavi. I pored toga što si me razumeo, prelazio preko mog „socijalnog“ prostituisanja, nisam bila zadovoljna. I dalje me je sve izluđivalo i dalje nisam imala dovoljno novca za hranu, jer sve što sam „zarađivala“,nosila sam odmah da platim račune. Tako sam počela da pijem s vremena na vreme. Čašica po čašica i beskrajni razgovori sa tobom po celu noć, malo su me smirivali. Posle toga bih zaspala prvi put posle nekoliko nepospavanih noći i opet isključivala trelefon na desetine sati. A onda, kada bih te ipak nazvala, bezvoljnim glasom sam ti otpozdravljala na tvoj veseo glas. Veseo, jer si me napokon čuo, znači, živa sam. To ti je bilo dovoljno, ali nije bilo meni. Ti si mogao da spavaš dok sam ja bdela, dok me isomnia uništavla, s prebacivanjem sam ti govorila: „blago tebi,ti spavaš“. Do podne sam mrzela sebe, a od podneva ceo svet. Pa šta! U tim trenucima nisam bila svoja, govorila sam da ću da prekratim svoje muke...

Isidora je tog dana na poslu, pored službene pošte, dobila i privatno pismo. „Advokat Aleksić“, pisalo je na pečatu. Grad Čačak. Bilo joj je poznato da je njena majka bila rodom iz tog grada. Verovatno je pismo za nju, ali kada su roditelji odselili, ona je ostala na ovoj adresi. Pre nego što je uveče nazvala majku, otvorila je i onda zastala, advokat se obraćao njoj. Poziva je da dođe u njegovu advokatdsku kancelariju u cilju čitanja poslednje volje njene tetke. Posle šest godina nakon njenog nestanka, ovo je stvarno potreslo. Određenog dana odvezla se do Čačka, ušla u advokatsku kancelariju, zadržala se oko pola sata i izašla je iz nje kao vlasnica kuće koju joj je poklonila pokojna tetka. Drhtavim rukama je otključala vrata. Zapahnuo je ustajali vazduh i malo paučine oko vrata. Kroz mrak koji je vladao u kući, iako je bio dan, jer su bile navučene žaluzine, jedva je nazirala predsoblje. Upalila je svetlo i ušla u dnevni boravak. Sve stvari su bile zastrte belim čaršafima u svim sobama, čak i u kuhinji. Obzirom da tetkino telo nikada nije nađeno, pretpostavljalo se da se utopila. Iako nerešen slučaj, vodila se kao mrtva. Draga tetka, sredila je kuću i zaštitila stvari pre nego što je skočila u vodu... Isidori odjednom sinu kroz glavu zašto se to baš danas dogodilo – danas joj je bio 30. rođendan! Preko belog čaršafa u dnevnoj sobi, ugledala je pismo ispisano tetkinom rukom. Počinjalo je sa „Najdraži, kada budeš čitao ovo pismo, ja ću biti mrtva. Znaš sve moje probleme...“, a završavalo nedovršeno sa: „Govorila sam da ću da prekratim svoje muke...“ Na osnovu tog pisma, policija je i zaključila da se tetka utopila. Nakon godinu dana pošto je našla posao i preselila se u Čačak, Isidora se vratila sa verenikom sa letovanja. U poštanskom sandučetu je bilo nekoliko pisama, razglednica i časopisa. Jedno pismo joj je odmah privuklo pažnju. Avionsko, sa pečatom Wellington, New Zealand. Ušla je u kuću, bacila kofere u ugao sobe i radoznalo otvorila pismo i izvadila sadržaj.  Slike. Njeni roditelji, pa njeni roditelji sa pokojnom tetkom, njena majka i pokojna tetka, a na ostalim slikama...njen otac i njena tetka zagrljeni, ljube se, polugoli u krevetu...ispustila je slike na pod. Upravo kada je pošla da ih zgazi nogom, na poleđini jedne od slika, videla je da nešto piše. Podigla je sliku i pročitala: „Dogodilo se protiv naše volje. Ipak sam smogla snage i otišla. Živa sam i srećno udata. Oprosti ako možeš.“

Komentari

Komentari