Foto: 
autor nepoznat

Ne znam, brate...

Ulazi uvek uz neku buku, galamu, teatralno. Pozdravlja i levo i desno, maše redom svima, nekako lažno smrknutog pogleda. Onako je oniži, poput robusnije natkasne. Dugačak trup, preširoka ledja, okraće noge jakih listova. A na njima - čitave monografije. Levo - Gračanica, u živim, drečavim bojama, desni list obavija Djordje i njegova aždaja. Zver skoro odgriza sopstveni rep, prizor je psihodelično živopisan. Da li je tatu - majstor baš tako zamišljao scenu - više nije ni bitno.

Kreće da vežba, usput kune maske, muriju i Šahtjor, zbog sinoćne izgubljene utakmice. Kad podigne više od 100 kila iz benča - obavezno se prekrsti. Iako se svi muče, jedini on, iz nekog razloga, serije završava uz sirov tresak! Tom prilikom cela teretana poskoči i zatrese se kao da upravo doživljava "Kineski sindrom". Ruku na srce, vremenom se narod navikao pa ne obraća previše pažnju.

Izmedju serija, šeta unezvereno poput lava u kavezu, oštrog pogleda, crne fazonirane bradice. Medju nama govoreći, izgleda poput onih likova zbog kojih bi osećali izvesnu nelagodu da se slučajno mimoidjete u pomrčini. Kada, adrenalinski ubrzan, sruši nešto, obori nečiju flašicu, zgazi skupoceni telefon, utanjenim glasom, satima se izvinjava. U znak izmirenja, iz sportske torbe neumorno vadi čoko - bananice, mandarine, kesice proteinskih šejkova... Detinjasto se oglušuje na vapaje "žrtve" koja bezuspešno objašnjava da se upravo "skida" sa slatkiša. Poput zamišljenog poglavice, ne pomera se dok i poslednji zalogaj "lule mira" ne biva pojeden. Makar zastao u grlu.

Kad je dobre volje, ide okolo i onom - kome uhvati pogled, pokazuje 117 slika Boška, njegovog dobermana. Da nije Instagramskih fotki obožavanog ljubimca, niko ga nikad ne bi video nasmejanog. Uz Boška izgleda kao nedovršeni srednjoškolac, na slikama se keseri simpatično budalasto... Na nekima se čak i Boško smeje. Ili nam se samo čini?

Dolazi svaki božiji dan, ni vikende ne preskače. Čuli su ljudi kako se plačnim glasom uveliko raspituje hoće li moći da trenira i 31.uveče?

Niko tačno ne zna njegovo ime, a nadimak - dugačak i komplikovam, sa puno č i ć, retko ko i pokuša da zapamti.

Mnogo voli kad ga zadirkuju, zapravo jedva dočeka. Odgovara kratko, ponekad duhovito, nekad kobajagi ljutito, ali ispod veštački zauzete poze, vidi se - milo mu. Pun snage, diže, spušta, gura, cima, tegli, razvlači... U povremenim pauzama, proverava sreću na sportskim tiketima, pa ispočetka.

Jednom prilikom, dok je po običaju uz benavljenje napuštao džim, u jakni skoro do kolena, prebačene ogromne sportske torbe preko ledja, neko ga je šeretski upitao: "I gde ćeš sada"? Iznenadjen pitanjem, okrenuo se, spustio torbu i zagledan u neku zamišljenu tačku iznad glava prisutnih, prošaputao je: "Ne znam, brate."

Primetivši začudjene i pomalo zabrinute poglede, uz uobičajen prenaglašen pokret, požurio je da ponovo navali preveliku torbu na ramena, opsovao glasno i naizgled mirno, dobacio: "Vidimo se sutra...braćo"!

Sve dok nije zamakao iza stepenica, niko nije prozborio ni reč. Težina besmisla je pritisla jače od bilo kakve šipke ili tega. Srećom, nije potrajala. Već par trenutaka kasnije, nastavio se uobičajeni žamor i zveckanje sprava. Besciljna životna traka se sa lakoćom pokrenula, po ko zna koji put. Možda Sunce sledećeg jutra neće izaći ali on će svakako ponovo biti tu. Bučan, neprilagođen, unezveren, zbunjen, držeći novi gubitnički tiket u ruci. Iako se pravi nevešt i lud, odlično zna da je prerano obesmišljen život i dalje život. I mora da se otalja. Nekako.

 

Marija Gojkov, novembar 2020.

Komentari

Komentari