Foto: 
Duchess Flux

Nebeski valcer

Nije više osećala ruke i noge, nije osećala svoje mršavo telo, ali je osećala bol. Bol u duši. Sećanje je bilo njena kazna, a nije mogla, ni želela, da izbriše tragove pisanog obećanja koje živi u njoj skoro trideset godina. On je kriv! On, samo on, njegov pogled koji se uselio u njeno devojačko nevino srce, u sećanje, u dušu koja se grejala na pogledu oficira kraljeve vojske, Ognjena Pejovića. Kad god sklopi oči, Katarina probudi njegov duboki, bademasti pogled, i seti se svega…

Vidovdan je očekivala sa nežnim ženskim nadanjima, sa suzama radosnicama koje su najavljivale njihovu veridbu, ali je taj dan doneo loše vesti. Atentat! Julski ultimatum! Rat! Veliki rat! Nije bilo vremena za opraštanje. Njegovo kratko pismo, i zlatna burma u njemu, zamenile su reči kojima se nadala. Postale su joj oslonac u čekanju, u upornom gledanju prema kamenitom ostrvu u plavom moru tuge. Prelep, odlučan pogled, u koji se neizlečivo zaljubila, zaspao je na dnu Jonskog mora, na sagu večnog bola, u modroj, suzama izatkanoj talasastoj tišini. Njeno telo nije izdržalo tužnu vest, izdale su je noge koje su čekale valcer, izdale su je i ruke kojima bi ga nežno grlila, ali je nije izdala duša oko koje je nosila burmu sa njegovim imenom! Nije je izdalo sećanje! Nadala se čak i sada, na samrti, dok je sveća treperila iznada njene glave, dok je sklapala oči prizivajući njegov lik, njegov prodoran bademasti pogled. Dok su se kidale poslednje niti sa ovim svetom, videla je njegovu pruženu ruku za obećani ples! Njihov prvi valcer. Mislima je zaplovila svečanom dvoranom Starog dvora. Sjaj i raskoš! Skupe, prelepe toalete, koje su nečujno klizile po sjajnom mermeru, svečane oficirske uniforme, njegove bele rukavice, a njene srebrne, do lakata, jer su i njena prelepa haljina, kao i lepeza kojom se nervozno hladila, bile u boji srebra. U dvorani su se razmenjivali očarani pogledi, bilo je neskriveno srećnih, ali i ljubomornih pogleda u predivan, zaljubljeni par. Nežno ga je gledala u oči dok mu je pružala ruku, dok mu je pružala sebe da odigraju igru života. Duše su se prepoznale, slile u jednu, pogledi su se mazili uz muziku simfonijskog orkestra, dok su noge lagano klizile ritmom valcera. Još jedan okret i nebo se prostrlo pred zaljubljenim dušama. Postalo je njihov večni podijum za ples…     

Bratislav Rosandić

Komentari

Komentari