Nebitnost upitnika i iščupana slova

„Nedostaje jedan samoglasnik u mojoj tišini za koju, naravno, nitko ni ne zna... Jedan samoglasnik u jeci tvog imena kojeg, naravno, vrištim samo tišinama...“ – tako je nespretno započeo pismo jedan podivljalo tužni dječak (koji odavno već to nije ni bio). Samo je ona poznavala koliko i ljubila tog dječaka, a Ona već predugo nije pored njega. I jeka izgubljenog samoglasnika u njegovim tišinama ravna je istoj usranoj bijedi koju produbljuje gomila neposlanih pisama. „Da li si otišla ili si nestala?“ – nije napisao, samo u mislima prošaputao. A kompilacija njenih pjesama nije dovoljna šugavim tišinama da tugicom isperu sva neobjašnjena ogorčenja.

Ni otišla ni nestala. Možda odrasla? Možda poletjela?

Tog jutra joj je odjednom dopizdila ona nevaljala tipka na njenom laptopu. Onaj samoglasnik, ali ne isti kojeg tužni dječak s druge strane obale uporno traži u svojim mučnim odjecima mrtvog muka. “Njen“ nevaljali samoglasnik već je predugo stršao kao trn u oku na licu njene tastature i suviše ga je dugo ignorirala. Miješao se i trpao nimalo dobrodošlo u svaku njenu riječ i misao. Tog jutra ga je hladnokrvno iščupala, bezbolno poput ravnodušja, usputno poput čišćenja sjećanja. Nijedno pismo nije primila na kojem bi njeno ime i adresa bili ispisani nespretnošću poznatog rukopisa. Ali nije ih ni očekivala (barem nije tastaturi to priznala). Stiglo je par mjeseci kaosa na naplatu u kuvertama, što po navici ne otvara, jer će uplatnice raznoraznih brojki ipak pričekat...“bolja vremena“ – promisli svaki put kad pogleda u hrpu pospremljenih papirića i papiruština, na kojima su k'o dva zanesena srednjoškolca pisali svoje inicijale u srcima. „Budalo!“ – uzvikne sama sebi naglas i instiktivno izbaci svu gorčinu u spomen na njega u istom trzaju gašenja laptopa, odbjegle tipke jednog samoglasnika i preklopljene nostalgije u svim njenim psovkama. Je li jača od njega? To više niti svemir ne pita. Izlazi van, naizgled bezbrižna. Društvo je čeka. Nebitnost upitnika ostala je ravna, posve ravna, u svim izgubljenim samoglasnicima.

„Jebi ga...“ – istim dahom nemoćnosti svako neposlano pismo završava. Nema više deja vu-a, dječače. Odrasti se mora? Ne i Ona. Zaboravi. Ne brini. Vrijeme ne liječi. Liječimo se sami. Preboljet će se i tišine i samoglasnici... I nova pisma će stizati, k'o lopovi što kradu po navici, a ne ljubavnici što ljube po potrebi. Ona je našla novi inicijal. A dječak je ostao sam? O tom nikog ni ne pita. Ionako više neće biti ničiji kao njen. Niti će ona više biti ičija kako je bila njegova. SvršenA stvar. Zaboravi na A.

Antonia Padovan