Foto: 
autor nepoznat

Nečujna smrt zabluda i laži

Na kraju kišnog proleća, u sasvim običnom danu, ona je sa kiselim osmehom u srce zatvorila najnežnije reči. Po ožiljcima izneverenih osećanja plivale su nežnosti, med njegovih natopljenih usana zaceljivao je rane. Naizgled, smešne i pijane usne, ljubile su rane i zaceljivale sva poniženja skupljana u nizovima godina.

I njene laži nisu mogle odoleti bujici, nisu to ni bile laži, više izvitopereni pogledi, strahovi, nagomilani do panike. Još juče, sama, sinoć sa snovima, u mašti, a ovoga jutra, sa prijatnom mukom na usnama... Sa blagom nelagodom da izgovori nekoliko rečenica, spremna u silnoj želji da oboji u  mrak sve iza.

Znala je da ovaj  trenutak postoji sada, i ako u  strahu pobegne ili prećuti, nikada više, baš nikada...

Blago, toplo predvečerje, bez julskih vrelina, bekstvo, dve senke u sumraku, poput dece bezbrižni, daleko od olovnih oblaka dima, samo su ćutke maštali. Sa nogama u vodi, koja je mirno plovila ka ušću, sasvim dovoljno, najviše za  ukradenu sreću, za  svet gde oni postoje i niko i ništa više. Ceo svet se nalazio u njihovim pogledima, srcima i sasvim dovoljno neba da plove.

Jesen je počinjala, a kako drugačije, već sa kišom, nije uzmicala da prepusti još neki ukradeni dan suncu, da oboji sumorna lica poslednjom svetlosti. Odjednom, bila je mučna i teška, nataložena grehom i surovšću, samo je izobličeno lice stvarnosti ogoljeno prikazivala. Nizali  su se prazni, ili retko ispunjeni dani, čak ni sa iskricama. Jednostavno, sve je  bilo bez strasti i života, živo, a  mrtvo. Nizali su  se i  smenjivali preslikani dani, tek s  vremena na  vreme, poneka iskrica mogla je osvetleti sliku prašinom prekrivenih fotografija. Činilo se da i on, premoren, bezvoljno prolazi pored zida, ne osvrće se, ne briše nataloženu tugu. Ona, nestajala je, povremeno pojavila, koračala je iz hodnika u  hodnik, iza  skrivenih  zidova, nečujno, da se ni koraci nisu mogli čuti.

Otapali su se snegovi, zubato sunce probijalo se stidljivo krozsmrznutu zemlju, kroz zaleđene duše i  lica. Nijedno lice, tako ni njegovo, nije imalo osmeh, možda, ali samo u  retkim bljescima, možda je sećanje davalo neku nestvarnu nadu da... Ali ne, to je  bila varka, da, varka.

Poslednji dani proleća, ovoga puta bilo je prijatno i  toplo, ali ni cvetovi nisu  mirisali, ličilo je sve na kavez, a u prokletoj avliji bez zidova, cveće ima samo oblik, ne i  miris. Cveće ima samo privid, baš kao i ovaj  sumrak, kao i prethodni dan, verovatno i sutrašnji.

U  kavezu samo se ukrade tračak svetla, udahne miris i sve nestane kada olovni oblaci prekriju ga. Nije nazirao senku, nije osećao  miris, a  nije ni očekivao, dok je  sedeo na klupi, da će se...

Uh, kakav dan za umiranje, smrzlo jutro, sante leda po  reci, ptice koje uznemireno lete, on ili senka, u teskobi sopstvenog tela, pod teretom olovnog jutra. Samo desetak, dvadest koraka, da samo toliko do...

Komentari

Komentari