Foto: 
HD_Vision

Neki drugačiji svet

Dolazila je svakog poslepodneva na isto mesto, dugo je tonula u tišinu gledajući listove koje se zlatilo i otpadalo već u maju po bezimenim nadgrobnim pločama, na groblju svih grobalja gde su sahranjivani nepoznati, bez pomena i oni najpoznatiji koji su želeli bar nakon svoje smrti ostati neprepoznati i skriveni pod dugim senkama drveća ispresecanim ponekim umirućim zrakom poslednjeg svetla dana. Ćutala je uživajući, barem se činilo tako, u šumljivom brbljanju vetrova koji je kvario tišinu, ali uvek skladno, uvek šarmantno, nepretenciozno, taman kada bi bezvučnost postala teška, bremenita i nepodnošljiva. Sedela je uvek na istoj nadgrobnoj ploči, donosila cveće nacrtano na starim pergamentima, neko čudovišno, neobično, izmišljeno cveće, možda cveće iz nekog drugog života, iz nekog drugačijeg sazvežđa, cveće što niče na mesečini i topi se u suze dalekih gorskih očiju, bistrih jezera, negde, tamo, gde još ima zamkova i vitezova... Ostavljala je te floralne pergamente i svoje pesme napisane drhtavom rukom, kao da je namerno podražavala drhtaj vetra prilikom ispisivanja, jer je i zvuk pera bio čudesniji kada bi pisala tako lelujavo, grozničavo, krhko i nesigurno, kao da nekome koga odavno nema želi da ostavi utisak tragične sudbine, osame i tuge, kao da želi da napiše jednu od onih istorija nad kojom čiste duše plaču i sa kojom saosećaju.

Ja sam dolazio, uvek, u suton, čisteći opalo lišće, gledao sam njenu lepu kosu, njenu mladu kožu, ne mogavši nikada da uhvatim pogled, niti da izmerim dubnu njenog oka. Čim bi me primetila ili bolje da kažem, osetila, jer se nekakvom čudesnom inercijom, uvek u istom trenu intuitivno okretala i skupljala nekoliko opalih listova sa zemlje, ustajala je, gledala put nebeskih daljina okrećući glavu u pravcu ptica koje su svake večeri preletale svod i onda je disciplinovano odlazila, bez pogovora, kao iz muzeja koji se zatvara istog časa svakoga dana. Dok sam gledao za njom osećajući noćni povetarac koji je uvek pratio njene vlasi i koprenu njene lagane haljine, osećao sam nešto drevno i daleko, nešto iskonski čisto i nedodirljivo, nešto na čemu sam bio beskrajno zahvalan što mi se ukazalo iako sam znao da za njenom suštinom nikada ne smem posegnuti, da je nikada ne smem ogoliti niti je mogu razotkriti. Kada bi potpuno iščezla iz vida, sedao sam na njeno mesto i gledao oslikano cveće, čitao pesmu i pomišljao da nikada ne želim da izađem iz njenog začaranog kruga istog postupka, istog dana, istog rituala jer mi se činilo da ni večnost nije dovoljna da je sagledam, da se ushićenje ugasi, da mi dosadi. Onda bih pogledao u noć koja se lagano, neprimetno spustila i gledao kako  prva zvezda treperi uvek na čistom, tamnoplavom, toplom nebu.

Posle dugog vremena, ja sam morao otići dalje, a ona, ona je ostala, ne znam. Kada sam pakovao svoje kofere shvatio sam da ja i nemam šta drugo poneti sam svežnja njenih nacrtanih cvetova i pregršt pesama, ali i to je bilo više nego dovoljno, bilo je sve, da je nikada ne zaboravim, da upamtim sene njenog bića, skrivene kutke jednog sveta koji je postojao mimo svih nas i naših svakodnevica. Savršena, netaknuta, celovita... I danas, njena me zvezda prati u prvoj sutoni, na toplom beskrajnom, noćnom nebu.

Ana Radojčić

Komentari

Komentari