Foto: 
autor nepoznat

Nemir ispod kože

Te svađe  među ukućana su jačinom svojih izgovorenih reči, razbijale crep sa krova, pa je jednog dana unutra počelo da kaplje... Bukvalno, kiša je probila krov. Devojka, ne više u cvetu mladosti, koja beše uzrok te neprekidne svađe, stajala je podalje, slušajući svog oca kako psuje videvši da je crep razbucan, kao da ga je neko namerno pomerao.

U rukama je držala mačora koji je preo, otac je pogleda i reče joj: - To je sve zbog tebe, Jano!  Ti se baviš magijom, znam te ja. Bilo bi bolje da si sebi našla muža, nego što se baviš takvim glupostima.- Jana se smeškala, praveći krugove oko kuće, ne rekavši ništa.

- Nemam ja veze sa tvojim krovom, nisam se ja penjala gore, jel ti osećaš vetar? Ovde duva jak vetar, a i kiše su bile ovih dana. A ti misliš da sam ja prizvala kišu?

- Ti si, znam te ja! Dugačak jezik imaš, sve se po podu vuče. I tu mačku neću više da vidim ovde... Ni u dvorištu, ni u kući, pogotovo ne u kući.

Njegova tirada je trajala do uveče, kad je nastavio da trabunja svojoj ženi, da mora sutra već da potraži radnike, od toliko posla koji ima u kući, sad i to da radi

Sutradan je pozvao radnike da poprave krov. Prema njima je bio fin, učtiv, čak i kad su mu rekli da bi trebalo zameniti ceo krov, što je on prihvatio, računajući da mu se tako više isplati.

Medju radnicima je bio jedan mlađi, naočit muškarac, koji se na prvi pogled dopao devojci. Beše duhovit, šmekerski je palio cigaru, pio rakiju na iskap, često gledajući u curu, pa bi koji put, kad bi im se pogledi sreli, namignuo. Baš mu se dopala, moraće da iskoristi svoje umeće zavodnika. Znao je koliko su devojke lakoverne i tupave, poveruju u sve što im kažeš. Barem one koje je on poznavao. Žene!

Popravka krova trajala je pet dana, pa su uspeli nekako da razmene brojeve telefona, a da to niko ne primeti. Dani su bili topli, bez kiše, mada svežiji nego što je to uobičajeno za leto. Svako veče otac i mati bi,  pošto su radnici otišli,  sedeli u trpezariji i raspravljali kako rade majstori, da li su im puno naplatili ili nisu, ali su bili zadovoljni radovima, pa zatim pređoše na svoju ćerku, sa kojom baš i nisu bili zadovoljni, koja im je zadavala glavobolje.

- Video sam je da očijuka sa onim jednim babunom... Uopšte mi se ne dopada.

- A šta tebi ima da se dopada?- odgovara majka.- Hoćeš da ostane usedelica? Nama na grbači, još malo pa će trideset. Tebi se inače nijedan njen dečko nije dopao, svakom si našao manu.

Par večeri Jana je provodila sa mladićem, šetajući po šumskim stazicama,  zalazeći u uske uličice, predavajući mu se pod okriljem mraka.

- Koliko ti je godina? A, mala?- govorio je mladić, stisnuvši je uza se. -Nikad do sada nisam toliko bio zaljubljen. Nikada nisam toliko voleo. Ti si oličenje moga sna.- govorio je napuklim glasom, ljubeći je po vratu i usnama.

- Imam godina koliko ti treba. Oličenje sna svakako nisam, nego je ova noć isuviše lepa, suviše zvezda ima okačenih na nebu i to ti daje pravo da me lažeš...

- Oženio bih te...Tako si, tako posebna.

- Ali... ?

- Šta ali? Nema ali. Doći ću kod tebe i zaprositi te od tvog oca.

- Ma daj, šta njega briga. Samo ću mu reći da smo vereni, a posle ćemo napraviti svadbu. - rekla je ona uz kikot, znajući da od tog nema ništa.

Ta romansa je trajala svega pet dana, koliko i popravka krova. Jednostavno je otišao bez reči, a ni ona se nije lomila da ga nađe. Nije ni prvi ni poslednji. Majka se silno nervirala. Zašto ga je oterala, glupača jedna mala, ništa ne zna, kao neko dete je. Jana je znala da je tako moralo biti. Osetivši iznenadne turbulencije u telu, nekakvo meškoljenje i probadanje u krstima, znala je da je trudna. Nije joj bilo važno. Nije gajila neku posebnu ljubav prema deci, više je volela mačke. Roditelji ništa nisu primetili. Ona je tu svoju bebu nazvala:" Nemir ispod kože", namerno ne dajući joj ime, da se ne bi vezala za dete. Nije išla kod lekara, niti je planirala da se porodi u bolnici, da ostavi trag za sobom. Nadala se, zlobno, da će beba umreti od njene nebrige. Bio bi skandal da ga rodi u tom njenom kraju.  

Mesec dana pred porođaj, najzad  je pronašla mesto i kuću lepog mladića, pazeći dobro da je negde ne primeti.  Smeškala se, dok su joj oči postajala prozirne kao u mačke. Spremala je neko lukavstvo. Beše polovina marta. Znala je da je vreme... Pokupila je svoje stvari iz kuće, rekavši da ide kod svoje drugarice na par dana. Majka je znala da ta drugarica ima veliki plastenik u kome je gajila i prodavala cveće. I tako je mlada žena rodila devojčicu sa šućmurastom bojom očiju, koja  joj je stezala prst svojom malom, jakom šakom.

- Uskoro ćeš biti kod svog tatice.- rekla je bebici. Drugarica je pokušavala da je odgovori od toga, da će njeni smekšati kad vide dete, ali ona je čvrsto odlučila da ga ostavi pred vratima njegove kuće. Posle par dana zaista je odnela usnulo dete u korpi, ostavivši ga pre zore, nečujno nestavši.

Probudio ga je prodoran plač deteta. Ustao je naglo, osetivši jako lupanje u grudima. Plač je prestao.

- Ma sigurno su mačke. - pomisli i vrati se u krevet. Kad je najzad ustao imao je šta da vidi, okupljene komšike, svoju majku i sestru oko nečije bebe.

- Zamisli, sine, neko je ostavio dete pred naša vrata. To je znak od Boga! - reče žena i prekrsti se. - Koja jadnica ostavlja svoje dete? Kakva je to majka? Vidi kako je lepo dete.

- Aman, bre, kakvo dete, jel ste prijavili nadležnima? I gde će sad to dete? U prihvatilište, naravno.

- Naravno da ne, ja ću se brinuti o njemu! Ionako si trebao još odavno da mi podariš unuče.

- Kako da ne? Samo o tome mislim. Nigde nema posla, sve neki bedni sezonski poslovi, nemam ni kola, ni devojku, još mi samo deca fale! - reče on ljutito. - A predpostavljam da nema ništa ni da se jede. - reče, uzimajući jaknu sa čiviluka.

- Ej, bre, gde si pošao, doći će ovi sa televizije da nas snime. Nije mala stvar, bebu nam donela roda...

- Ma vi niste normalni! Radite šta hoćete! - reče i sa treskom zalupi vrata.

 

- nastaviće se- 

Komentari

Komentari