Nepoznanica

Pitao se stalno tko je ona; ona koju je sve manje poznavao što ju je više volio. Pitao se, a odgovore nije pronalazio, pa ga je razdiralo to pitanje sve dok ju neodgovorenu nije i izgubio... Tinta je ostavila odgovor.

Nije znala dobro ni poćinjati ni završavati priče, ali zapleti su bili njeno majstorstvo. Što više umiješanih sastojka, tim brže ona stiže do zadovoljštine koja god da joj je tog trenutka bila potrebna... Pa opet iznova bježi. Nemirna poput nenajavljenog nevremena, a opet plaha kao tihi dah ljetnjeg sumraka. Valjda ju je netko takvu izmislio, ili je sama izmišljala sebe...

Od čega je bježala? Od vremena? Od iluzija nejasnih kalupa?

Za nekog poput nje, sve lako uništiva magla, pa i pojave koje se smatraju nenarušivima. Ona je znala da su shvaćanja realnosti potpuno relativana i narušiva. Ona... što nosi 'slobodu' kao značenje snivanja između buđenja. Umiranje između rađanja... Krug – njena neshvatljiva poenta.

Bila je najbolja glumica skrivanja osjećanja, toliko dobro da ih ni sama više nije pronalazila. Vezanost za bilo što, ili bilo kog, bila joj je samo hranjenje sebe, svojih građenja snova i njihovih ostvarivanja. A ljudi su joj dolazili ko svojevrsna Mana koja je nagoni da djeluje. Jer nekad ih je tako dobro znala slušati. To kažu svi oni kojima je postala i više od dobrog slušatelja, pa su je, ne uspijevajući nadmašiti, lako gubili... Ona je uvijek išla dalje lakim korakom. Njeno ime bi trebalo biti Nepoznanica, jer je to najbolja riječ kojom bi samu sebe opisala.

Naučila se, još od malena, da što lakše zaboravlja, da joj sve izgleda svjetlije... Nikad do kraja ne priznavajući sebi da joj je život bio samo – bježanje. I kad bi zastala nad tim priznajem, znala je da bi time otvorila još bezbroj bolnih pitanja. Je li od sebe bježala? Jer sve što je mrzila, bila je u stanju zavoljeti. A sve što je voljela, za nju je bio čitav svijet (mada joj ni upola nije mogao uzvratiti). Pa bi se na granicama miješanja buntovnih razočaranja i nježnjikavih tragedija našla potpuno sama – ogoljena. I otkad se počela sjećala vlastitog bivanja, u njoj je (bez maski i dijeljenja na bunt ili plač) prevladavala srž opipljiva tek u dubokim samočama... Za mrijenu što joj se navlačila preko misli, znala je da je više 'božanska' nego čovječja.

I mada njeno djelovanje nikada nije bilo egocentrično, mnogi su zaboravljeni pod okriljem njenih magija. Nikad nikome zlo nije poželjela...

Nosila je u sebi, možda, i suviše žarku strast prema kaosu. Zbog toga su je voljeli i mrzili, smatrali je lijekom i otrovom, a da je zapravo nikada nisu do kraja spoznavali, a postajali o nju ovisni. A neizbrisiva doza tog lijekovitog otrova tekla joj je u očima, u tom pogledu mnogi su pronalazili i anđela i vraga – u istom krugu, istom ponavljanju rečenoga. „Šta bude bit će“ njena je mantra i utjeha u svemu. Dugo je nosila kaos kao dio nepoznavanja sebe same, pa znajući da ga neobjašnjivo voli i da je neodjeljiv od nje, ipak ga je počela razumijevati... Postao je dio svega... Kaos kao spontanost. Kaos kao sloboda. Kaos kao ljubav. Kaos kao sve što je bila. Nikad ga nije sputavala u okvire, jer joj je život bio kreativni nered. Kaos upleten u sanjarenja i ostvarivanja kroz neodlučnosti, kroz ravnodušnosti, i naposljetku, kroz njeno vlastito traženje kaosa u svakom redu. Ona je znala svoju svrhu: tu sam da razbijem granice.

Jer, svejedno joj je. Nikad ne donosi odluke, pušta skladni kaos da je ponese...  Tako uvijek naslučuje da joj srž svijetli, a dok je tako, ona je mirna.

Cjelina je ponekad gubila protočnost. I ponekad... Ponekad bi se u njoj bunt i nježnost sukobili.

Ipak bila je samo jedna od mnogih na svijetu, poslatih od smisla da nas smislu vrate, isklesana s ljubavlju bogova svih religija da bi, jednakom nesputanošću, ljubav širila. Puštena iz raja, vinutih krila, da između nejga i pakla leti bez premalo i previše suđenja... Ne, ne kao pravedna (jer nema niko pravedan), već kao slobodna, jer sloboda je svrha svakog njenog pomaka. Sloboda kao cilj neba.

Antonia Padovan