Foto: 
autor nepoznat

Nešto kao ljubav

Mokre vlasi kose prosipale su se oko lica. Osećala je u pramenovima miris vlage i parfema. U svakoj drugoj situaciji ludela bi od toga. Sada je uživala u sopstvenoj kosi i znoju. Dugim, divljim, plavim pramenovima. Sklanjala ih je,a oni su se vraćali s druge strane. Kao da se inate. Lice joj je bilo osmeh. Oči su se sakrile iza kapaka. Tek po neki uzdah bi se oteo. Onaj slatki, uzdah predaje i čekanja. Njegove ruke krotile su joj kosu i nju samu: “Polako”, šaputao je.

Jednom u nekom drugom vremenu, zaljubila se u njega. Ne onako nerazumno, posesivno. Više nekako racionalno. Povodili su vreme zajedno na nekimbezveznim sastancima. Posle su pili šardone ili pinot noare. I to mnogo. Preciznije - dosta. Uživala je u tom omamljujućem osećaju dok su se smejali zajedno, svesni da se nešto drugo dogadja tu gde je Bahus mućkao svoj čarobni napitak.

Pamti ono popodne kad je, u kaputu i odelu, onako visok i lep, pravo s posla, došao do njene kancelaije. Kao i mnogo puta do tad, tog je dana znala da neće biti kao uvek. Damari su bubnjali u žilama, krv joj je zarumenela obraze. Stajali su. Nisu se ni pozdravili. Okrenutu leđima zagrlio je oko struka i zario glavu u njen vrat. Ljubio je dahom. Noge su kecnule, svet se zavrteo u nekoj drugoj dimenziji.

Takve se stvari dešavaju u letnjim romanima. I njoj, evo!

Mogla je da pusti da traje satima i danima. Taj topli dah na vratu, vlažne usne, nerazgovetni šapat...

Šta je ona njemu? Samo avantura? Šta je on njoj? Nešto kao ljubav. Nestajala je u njegovim rukama. Da je mogla da se izmakne videla bi sebe smanjenu, minijaturnu, pretvorenu u poljubac na vratu. Povećala se na vreme da shvati nepromišljenost kojoj se izlažu.

Nisu se javljali jedno drugom danima. Nisu se ni tražili. Mislila je o njemu tiho. Nekad bi, krijući i od sebe, našla izgovor da ga sretne. Znala je, tražio ga je i on. Desilo se što je moralo da se dogodi. Svaki put bolje nego prethodni. Bez osećaja krivice, bez objašnjavanja, tako prirodno i lako. Bio je njen smešak dok misli da niko ne gleda. Bio je drhtaj u preponama. Bio je lakoća predaje.

Sedeo je u fotelji, ona u krilu.

“Volim te.”, rekao je tiho dok je grlio.

Uzela mu je glavu među šake. Nije rekla ništa. Samo se smešila.

Ne voli je, ne onako. Voli je jer mu je draga. I ona njega voli tako. Nije to ljubav. To je pripadanje i zadovoljsto. S nekim je sve lako i jednostavno i onda to voliš.?

Poljubila ga je kao dete, nežno, u čelo. Milovala mu je lice.

“Volim te.” ponovio je, “Ti si moja ljubav”.

Smešila se i dalje. Suza se skotrljala bez glasa. Klizila je niz vreli obraz.

“Psst…”, zaustavila mu je reč usnama.

“Kako je divno ljubiti ga.”, misao joj se nametnula. Kako je bilo dobro verovati da to jeste ljubav.

Ali, šta bi ona s njom?! Šta bi njih dvoje s njom?

Spakovala se i otišla. Daleko, na sever. Na neodređeno. Nisu se čuli dugo. Nije o njemu ništa čula. Nije ni pitala. Da li je patio? Ma ne, nije on od tih. Da li je ona patila? Da li se pitala šta bi bilo...? Ne, nije ona od tih.

Došla je na odmor. Ležernost neobaveznog lenčarenja razmazila ju je. Mogla je sve i nije morala ništa.

“Dođi na piće.” sa displeja joj se smešila njegova slika.

Nije razmišljala.

Dan je bio sparan i vreo. U njoj se sve pokrenulo iznova. Njihovi ukradeni izleti, susreti na moru, noći u kućici u banji... Nije toga bilo puno, ali je bilo strasno i nežno. Onako kako se zamišlja idealna veza. Imaju isti temperament. Gladnu strast za životom.

Sve je od početka bilo jasno. Znali su oboje da će se ponovo desiti. Posle toliko godina. Svet ne postoji izvan ove noći i ovih zidova. Ni žene ni muškarci. Postoje samo njih dvoje. Dve čaše čileanskog šardonea i zvezdano veče.

 

Nikoga bitnog nije bilo svih tih pustih godina na hladnom severu. On se oženio ponovo. Ali, te noći nije bilo nikog između njih. Drhtao je u njenim grudima, na njenim usnama... Ona se smešila zbunjena, nesigurna, srećna... Da li je još dovoljno poželjna? Ponavljao je kako je najbolja, kako se niša nije promenila...

“Bože, kakva si!”, drhao je i stezao u naručju da je gubila dah.

“Opusti se, polako...”

Kad se konačno opustila i pustila, umotana oko njega nogama i rukama, odekud je čula sebe:

“Nedostajao si mi svih ovih godina. Jako. Još te volim”.

Nije rekao ništa. Smešio se. Nazirala je osmeh u zračku svetla kroz roletne.

Ovoga puta bio je red na njega da se smeši. I ništa ne kaže.

Mokra kosa je počela da je nervira. Tražila je šnalu koja se otkotrljala ispod kreveta. Dosadni pramenovi prekrili su joj lice. Nešto je kliznulo.

Znoj je...

Noć je sparna.

Guši.

Vreme je da se krene.

Kasno je.

Autor Violeta Živkov

Komentari

Komentari