Foto: 
Thorsten Hartmann

Nijemo osluškujte snovima (III)

To je, pored srca, jedno od mojih najvažnijih “imam“, mada me nemojte shvatiti krivo; ja se ovdje hvatam samo za one “imam“ koje pored svakodnevnih zahvalnosti ostavljam “netaknute riječima“, negdje po strani, a opet sveprisutne u meni, te sam “mahinalno“ od starta pretpostavila kako je nepotrebno (ako ne i nešto “više“ od toga) da iti spominjem svoj najdraži krov nad glavom, svoje anđele i sve ostale pojedinosti mojih neprocjenjivih blagoslova u svakodnevnici... Dakle, imam ja taj “talent“ od rođenja koji se “eksponirao“ u obliku dara (ili nagona) pisanja, a koji je u suštini i moja “sklonost“ filozofiranju, koliko i flegmatičnosti u svemu; kao i “nadarenost“ za psihologiju izvučenu iz prakse s mnogim ljudima tokom života, koliko i sa samom sobom. Sve u jednom, to “imam“ me ispunjava najčešće jače i žešće od bilo čega drugoga, a razloge tome, iako znam, ipak neću da preciziram.  Shvatite to kao obranu ili kao bahatost mojih laprdanja... Shvatite to kako god vas volja, ali nebitno je posve mome “imam“ kako ga vi shvaćate. I nebitno je mome putu ako vi sa svoga puta skrenete, zar ne? Ipak... I te kako mi je bitno ako barem nekome pomogne iti jedna moja riječ.

Vidite li poentu? Da l' se barem nazire? Da... Ako i nije i je, na meni je svejedno da je iznesem. Kao po običaju, tako to ide. Sve je u onom početnom stavu koji bira i određuje svatko od nas sam za sebe, u bilo čemu, u bilo kojem počinjanju, sredini i kraju... Taj stav je naprosto klik u nama koji nam nadalje donosi i odnosi svako viđenje naših stvarnosti. Jer iluzija te nedodirljive nepredvidljivosti života izgleda najednom smiješno ranjiva ako joj pristupimo s nekog objektivnijeg stajališta, a pritom se i sve mahom napamet usvojene lekcije (tuđih) života raspu u jednoj momentalnoj prosudbi da ništa nije onakvim kakvim se čini, i obratno tako. Klik, stav, odluka u nama...Iili kako god to nazivali... To je najpotrebitiji trening čovjeka od rođenja, u kojem (ako želi) čitav život istančava savršen balans svega što jest, što je bio i što postaje; kao i srca – uma – duše; pa nadalje tako, baš u kontekstu onog mog “tako je sa svime u životu“, preslikano ostaje u svakom svakcatom našem potezu, letu, padu i najmanjem koraku. Svedemo li “kraj te filozofije“ na široku apsolutnost – možemo to nazvati pozitivom i negativom, jakošću i slabošću, sivilom i šarenilom – a da ostanemo svjesni da to i jest u biti sve od navedenog i još mnogo toga sličnog u jednom, isto koliko je i tek ništa od svega toga za nekoga tko je tokom života već postao majstorski samoobučen da ni ne traži “prave riječi“ za svoje klikove-odluke-stavove i njihovo “upravljanje“, već da ih aktivira i upotrebljava čistim svojim bivanjem; svojim disanjem i lupanjem u grudima, kao i svakim spontanim buđenjem u zorama punim uvijek novih obećanja i nadanja. Svedemo li sve individualnosti i njihove kaotične unikatne isprepletenosti u jednu “sveopću“ smjernicu svih njih, svake k svojoj “apsolutnoj sreći“ (kojoj, po mom skromnom mišljenju i nahođenju, ne prestajemo težiti do zadnjeg ispuštenog daha živosti u nama), mogli bismo reći da je po čovjekovu egzistenciju bitno, ili “barem“ onu duhovnu, da što prije sam sa sobom shvati i razluči koliko mudrosti može ispiti samo iz one stare narodne – da je „svak krojač svoje sreće“ (dakako, “narodne“ su pak priča za sebe, o kojoj ću samo usput natuknuti da je najvažnije “po intuiciji znati“ kada koju za što upotrijebiti/izložiti/izgovoriti; jer su i njih ljudi putem, kao i sve, išamarali zloupotrebama i obmanama, pa zatrpali apsurdom i smijehom, te na kraju popišali svojom glupošću – do te mjere da mnogi danas već “stare narodne“ mudrosti i poslovice stavljaju refleksno po strani, držeći to kao nekakvo besmisleno “praznovjerje“ nekog smisla koji se izgubio, jer je njima logično samo “star“, i koji nerijetko zvuči glupasto priprost da bi bio “mudar“, jer im metafora ne znači mnogo, a ono “narodno“ im, kao logika bez imalo logike, naviknuto potkrepljuje svako slijepo opravdanje da su te “stare narodne“ apsolutno za kurac i bez veze, neupotrebljive u njihove svebitne smrtničke svrhe...

I tu... gdje sam počela, pa stoput skrenula i opet se vraćala; gdje sam vas ostavila same već nekoliko puta da se koprcate u svojim vlastitim “imam“, dok sam vas neprimjetno odvlačila i do mnogih nijansi “mogu“, “hoću“, “želim“, “jesam“ – tu, baš tu sam “kristalizirala“ svoju poantu o kojoj vam htjedoh nešto mudro reći.  Jeste li “tu“? “Tu“ sam vam pomogla već od namjere prije samog starta, iako sam vam (valjda u onaj slatki inat) putem i pišući čak pomalo napadno u više navrata naglašavala “važnost“ naših različitosti i individualnosti, te međusobno poštivanje istih u svemu, najlakšom i najbezbolnijom metodom; držeći se što više objektivnosti i apsolutnosti, insistirajući na nepristranosti i nebitnosti naših konkretnosti. A u namjeri prije samog starta je bio anonimno ubačen moj praktični dio onoga čime sam vas teorijom do ovdje dovela... Eto. Jer nisam li vam ja “ukrala“ svu pažnju u onom početnom zapletu u priči o “imam“, s kojim sam vas na neki način obmanila (na ničiju štetu, dakako) u smjeru u kojem sam htjela dok niste ni znali kuda vodi moja najdublja priča u povezanoj srži svih nadovezanih pričica? Jesam, da. I radim to do samoga kraja. Potičem vas i spontano i posve usredotočeno, svjesno i nesvjesno ispunjavajući tek ono o čemu vam i pričam, a ne radeći ništa više od toga da zbilja samo “jesam, imam, mogu...“ ovdje i sada (sama za sebe, a isto želim za vas), kroz dodatan polet moje suštinske strasti da vam o tome još i pišem.

Jer sam odabrala “imam“ umjesto “nemam“ s kojim sam vam, odlazeći do priče o “samo kliku u glavi“, već i te kako predočila da sam “ja“ i “moje sve“, ako se uhvatimo na čas za onu jednostavnu apsolutnost sa “kraja“, i te kako ona naprosto “pozitivna, jaka, šarena...“, a da još niste ni slutili kako ću vam upravo o tome nešto kasnije “mudrovati“. Sad ironično rasipam posljednje trzajeve one početničke euforije („Imam opet rasutu zoru pod prstima“) na željan kraj vrijedan tastaturinog šuškanja... Sad, pri kraju, između odmršenih zapleta, imam predivno osunčano jesenje jutro na širokoj slici slobode moga malog (ali divnog) prozora. Jer sam i zahvalna i željna uvijek novih spoznaja, u svrhu jačanja srca i duha, koliko i jednostavno pripitomljena na sve svoje naviiknute “mane“ i falinge putem... Ali u svemu se trudim ostati oduvijek na onoj točki svojih balansa u kojoj sam “ja“ iskreno sa sobom zadovoljna i ispunjena od svih vrsta magijica svog tečnog življenja. Pozitivno. Od starta do kraja. Lukavo i spretno. Nazovite to tako. Bez nijekanja, bez puno zadiranja u “one“ pune sivila i bez konkretnih razloga da se držite za moje “imam“; tek “vodim“ simboličnu igru u kojoj zahvalnost kao nešto “apsolutno dobro“ naprosto sve runde dobiva... Mada nisam nikakav vođa, bar ne ništa više od svih vas. Ja vodim sebe. I svatko je odgovoran za svoje korake... Do fino upakiranog zapleta i kraja, tokom kojeg su se, nadam se, oni “najusredotočeniji“ svom bitstvu zbilja onako prikladno zahvalili (slikovito, za to vrijeme je moja rasuta zora realno naočigled prelazila u jutro) pa tim više, još pročišćeniji sami sobom, dogurali do pravog klika/stava/odluke koji će im svo ovo moje laprdanje razbistriti u praksi mnogo lakše i jasnije. I ako je moje malo usmjeravanje pomoglo nekom u tome... ja sam zahvalna od sveg srca i u ime sve iskrenosti svoje! Jer smo zajedno i spontano i usredotočeno odjebali ono “nemam“ kao moguć “pad“ apsolutnosti svih krajnosti, čak na onoj zadnjoj logičkoj zamci kraja samog kraja kad smo citiran početak („Imam opet rasutu zoru pod prstima“) mudro zamijenili novim “imam“, mada nonšalantno pričajući o jutru („imam predivno osunčano jesenje jutro“), te tako zaključili sve poante kratko i jasno, a da NISMO uopće rekli kako zore više NEMA. Zvuči li poražavajuće prihvatljivo da je sve, baš sve “u našim glavama“?! I da dodatno filozofiranje o tome je l' možda bolje reći “u nama“, “u našim grudima“, “u našim tko-zna-što-sve-NE“ može ljude dovesti eto baš do ovog zadnjeg velikog i besmislenog “ne“ koje smo misionarski, zapravo od prvog slova, vješto nadjačali u svrhu dobre mantre novoga dana. Zar ne?

Ostanite mi sretni i ispunjeni, ništa manje od one blažene zahvalnosti u rasutoj zori... A sve više od toga je već nepobjedivo zagarantirana prevladavajuća pozitiva u svim aspektima svih  pogleda i osjeta. Nekad je život u mnogo čemu kao “samo“ jedan dan. Nekad je jedan “običan“ dan poput cijelog života. Ne bojte se mnogih “ne“ na krivim shvaćanjima tuđih svijetova. To je stvar njihova... Njihovi klikovi, njihova buđenja. Kao i “stare narodne“, sve srži iskonske dobrote u nama često znaju biti olako shvaćene, zanemarene ili odbačene, pa i zloupotrijebljene... Uvijek se događalo i događat će se, jer mrak neumorno pokušava prožderati sva svijetla svjetlosti. Ne bojte se, jer strah krivu stranu hrani. Jasno k'o dan, dragi moji. Glavu gore i osmijeh na lice. Uzmimo jutro pod ruku i letimo kao da smo već rajske ptice. Kao da je raj nešto što biramo svaki dan, a ne nešto što zadužiš navikama. Jer i jest, ako želimo... Sve je do tebe. Do mene. Do naših klikova. Osmijeh... Da, i kraj.

Antonia Padovan

Komentari

Komentari