Foto: 
autor nepoznat

Noćnici

Nakon pređenih stotinak metara, Rahela je skrenula desno, videla naherenu drvenu banderu koju samo kablovi drže da ne padne na put, i prisetila se da odatle kreće onaj niz krivudavih sokaka koji vode do centra sela. Noć je bila tiha, bez daška vetra i neuobičajeno topla za ovo doba godine, inače bi se smrzla ovako lako obučena, samo u teksas jakni i tankim farmericama.

Ako i ne nađem one koje tražim, barem se neću izgubiti – pomislila je. Ali, nije u tome stvar. Ne tražim mesnu kancelariju ili crkvu, već ono dvoje, koji se sad sigurno praše na nekom skrovitom mestu, a ja takva mesta ovde ne poznajem, a nemam ni koga da pitam. Ova selendra je pusta noću kao da je na snazi policijski čas.

– Hej, devojko, šta ti to radiš? Ponižavaš se preko svake mere? Praviš budalu od sebe? Tako nešto ne zaslužuje nijedan muškarac, pa bio on i najbolji na svetu! – to bi mi sad prigovorila moja Jaca kad bi mogla da me vidi. – Dobro, i šta ako ih uhvatiš na delu?– nastavila bi da zvoca. – Počupaćeš ih za uši i očitaćeš im bukvicu o lepom ponašanju? Stvarno nisi normalna! 

Pod broj jedan, Miši sam dala reč da ću brinuti o njemu, a kao što znaš, ja svoje obaveze savesno izvršavam. Pod broj dva, spasiću ga da ne zaradi picajzle, ako već nije – pa malo li je? I da znaš, uopšte me ne bi bilo blam da ih uhvatim na delu,oni su ti koji bi trebalo da se pokriju ušima, a ne ja...

I, tako, zamišljajući da vodi dijalog sa svojom Jacom, nakon nekih dvadesetak minuta hoda, vođena instiktom, srećom, ili možda svojim „šestim čulom“, našla se u blizini zone Mašanovih čuda. Ali trebalo joj nekoliko trenutaka da bi toga postala svesna. Protrljala je oči i oprezno prilazeći toj „zoni čudâ“, oivičenoj jedva vidljivom belom farbom, uočila je nekoliko prilika kako stoje i nešto pričaju.

Pomerila se s ulice i koračala tik uz ogradu, pazeći da je ti „noćnici“ ne primete. Zanimalo ju je kakvo se to društvance skupilo u ove sitne sate. Mora da su to neke etablirane njuške – pomislila je – koje bi bilo blam da se ovde pojave za bela dana, pa bi ih prilično zabolelo ako bi ih sad neko uhvatio u kadar, pa suta osvanu na naslovnicama tabloida.

Nije mogla svojim očima da veruje.

Jebem ti... Pa ono je Maks! Šta on, kog vraga, traži ovde?!

Prikrala im se neprimetno, kao duh, i čučnula iza džipa beogradskih registarskih tablica. Načuljila je uši da čuje o čemu to oni balave, misleći kako najverovatnije kenjaju ili o ženama, ili o fudbalu, ili o politici, no ubrzo je shvatila kako je bila u krivu, nisu pominjali ni fudbal ni politiku, a žene samo uzgred. Jadali su se kakvu ko ima boleštinu i bodrili jedan drugog kako će s prvim petlovima da odu odavde zdravi i čili kao da su popili nekakav svemogući napitak koji diže i iz mrtvih. A Maks za sve to vreme nije rekao ni reč.

Znam šta ću! – najednom joj se u mozgu upalila lampica.

Tiho, da ostane neopažena, prhnula je kao leptirica i nestala u onim krivudavim sokakacima kojim je i došla.

Vratiće se za nešto manje od pola sata, naružana kamerom i diktafonom. I opet tiho, poput provalnika, prišunjala se, smestila na staro mesto i uključila kameru, pribojavajući se sve vreme da, kakav je baksuz, nekim nesmotrenim pokretom, ili trapavlukom ne privuče njihovu pažnju. Ali, srećom po nju, oni su se toliko bili zaneli u razgovor, sticao se utisak da si mogao da ih potkuješ a da oni to ne primete. A, što je bilo najvažnije, pokazalo se da je stigla baš u právom trenutku, jer je upravo na Maksa došao red da iznese svoju muku na videlo.

– Blago vama. Vi bar znate od čega bolujete – rekao je. – Ja ne znam, a doktori me prave budalom. Medicinski kao ništa mi ne fali, ali kada budem nasamo sa ženskom, u onom kritičnom trenutku kada se treba pokazati, imam problem. Znate već na šta mislim. Bog zna kakvo je to prokletstvo ušlo u mene, već neko vreme knjižim samo fijasko za fijaskom i život mi se pretvorio u pakao. Nema šta već nisam pokušao i ništa, ista meta isto odstojanje.

– Pa, šta kažu doktori? – upitaše ga zgranuto.

– Šta kažu? Kažu da je problem u mojoj glavi, a ne dole. Ali nijedan ne kaže šta mi je to sa glavom i kako se to leči, nego opusti se, sinko, i ne očajavaj, ne gubi nadu, nego budi uporan, pre ili kasnije naći će se već neka „majstorica“ koja će to da popravi i tvoja boljka biće kao rukom odnešena. Hoće, kažem im ja, ali kad? I gde da nađem tu „majstoricu“?... Kažem vam ja, vaše astme, prostate, bubrezi i holesterol su mačji kašalj u poređenju s mojom mukom. 

Tu smo, dakle! Znači onaj trač ipak nije bio bez osnova. I vidi ti njega, obično ćuti kao mulac, moraš reči kleštima da mu čupaš, a sad ovde veze kao singerica.

– E, pa, nije baš tako, prikane – javio se prosedi, suvonjavi lik sa ogromnim piksla-naočarima, u najmanje dva broja većem izbledelom sivkastom žaketu. – Kao pisac i kao čovek sa ogromnim iskustvom, dobro sam upoznao ljudsku dušu: svakome je njegova muka najteža. A, na našu nesreću, vek u kojem živimo proterao je empatiju sa lica zemlje...

– Tako je! – u znak odobravanja, zagrmeše ostali.

– Đavola je tako! Video bih vas ja da ste na mom mestu. Kao danas, recimo, da se ne odvajate od takve ribetine kao što je moja šefica, a ne smete da joj se približite da se ne biste obrukali! A da muka bude veća, ona kao da sama traži đavola, samo vas izaziva onim svojom bezobraznim, jebozovnim pogledom, kojim hoće da vas istera iz pameti...

Bravo, Maks! Nisi ti tako glup kao što izgledaš – smešila se pobedonosno. – A bravo i za tebe, Rahela. Ti ćeš biti njegova „majstorica“!

– A da te nije „zaključala“ neka ludača? Jeste, sigurno, ako medicina ne pomaže – oglasio se dobroćudni debeljko, pekar, ispostaviće se. – Jednog mog rođaka je tako jedna „zaključala“, kad ju je bio ostavio zbog druge. Muke su to, znam ja. Onda možeš ono samo sa tom što ti je stavila katanac na kitu i sa nijednom drugom. Ovaj moj je dva meseca ludeo, mislio sam da će da se ubije. Ali imao je sreće. „Otključao“ ga je neki hodža iz Gornjeg Vakufa i dan-danas ga blagosilja kao sveca.

– Kakve hodže, kakvo „zaključavanje“! Ne verujete valjda u te budalaštine! Kafka na jednom mestu kaže da je današnji čovek previše umoran i tup za mnogo šta, pa u nedostatku samosvesti traži utočište u praznoverjupobunio se pisac. – A to što vi pričate je najobičnije praznoverje i glupost. Bapske priče i trućanje, fuj!  

– Ma, pusti ti tog tvog Kafku. Nisu to stvari za zezanje. Raja kaže da u takvim situacijama samo hodža može da pomogne. I to ne svaki hodža, na našim prostorima ima svega nekoliko njih koji mogu da „otključavaju“ i da skidaju razne druge vradžbine i mađije. A kad Raja kaže, to je isto kao da ti je Bog rekao. To vam ja garantujem.

– A ko ti je taj Raja, živo me interesuje? Da nije neki nobelovac? – upita pisac, fiksirajući debeljka pogledom kao zmija žabu.

– Da, koja sam budala, ne rekoh vam: Raja mi je tast!

Rahela umalo ne ispusti kameru.

– A ima li taj tvoj tast još neko tako pametno mišljenje? Recimo o tome zašto mi sad ovde stojimo? Da nas neko vidi, sigurno bi rekao da smo neke teške budale – opet će pisac.

– Ima! To sam baš hteo da vam kažem. Raja me je ovde i poslao. Rekao mi je ako mi ovo ne pomogne ništa neće. Njemu je izlečilo prostatu, valjda će i meni.

– Vrlo zanimljivo. I šta je još rekao?

– Neki naš tip koji radi nešto tajno za Amere ispričao mu je u poverenju da je naš zemljak Tesla negde u Koloradu, u tamo nekim pećinama, duboko pod zemljom, sakrio nekakve struje i energije koje su jače i lekovitije od svega što postoji, pošto nije mogao zvanično da ih stavi u upotrebu. Bio je pod prismotrom ef-bi-aja i plašio se za svoj život, jer su te bitange htele da prisvoje njegov pronalazak, i sad te struje poniru dole duboko u utrobu planete i izbijaju na raznim mestima, tamo gde to niko ne očekuje...

Idemo, Rahela! Nemaš ovde više šta da tražiš!

Rahela isključi kameru i pođe nazad pevušeći u sebi:

– Trala-la-la-la, tš, tš... trala-la-la-la, tš, tš...

Usput je skrojila u glavi pakleni plan i videla svog vrlog kolegu uhvaćenog u mrežu, njenu, žensku, ljubavnu. 

Tako je, kraljice, tako se to radi – čestitala je sebi dok je skidala majicu i farmerice, potom i gaćice, za svaku eventualnost. Zatim je legla u krevet i, smejuljeći se, pokrila ćebetom preko jorgana, da joj ne bude hladno. Možda ona terapija bude ekstremno uspešna, pa Maks dobije napad mužjačkog nadahnuća. Ko zna šta sve mogu te Tesline struje i energije!

A kada se Maks, nešto kasnije, na staklenim nogama došunjao do svog kreveta, već je bilo počelo da sviće.

 

Odlomak iz romana “Do obala Goe”

Komentari

Komentari