Foto: 
autor nepoznat

Nova sekretarica

Isprva, nisam je uopšte ni primetio kad sam toga jutra ušao u kancelariju. Kasnije mi je donela neke papire i upitala da li treba da prekuca ugovor sa Antićem.

- Posle, dođi posle! - odmahujem. Sinoć sam zaglavio na nekoj pijanki. Glava mi puca. Zvrcnuo sam sekretaricu.

 - Nađi mi nešto za glavu i vodu... I kafu... Šta znam ja gde stoji? Lidija, daj, ne zezaj... - prokomentarisah, pošto sam izvrnuo sve fioke i ništa nisam našao za prvu pomoć, osim flastera i čekića. (Otkud ovde čekić, pitam se, pa ga stavljam na jednu gomilu papira.)

Držim ruke na slepoočnicama, jedva gledam, ne čujem da je neko kucao na vrata, ali zato vidim ispred sebe neku klinku. Mora da je dete pogrešilo ulaz. Škola je ulaz desno. Kažem joj da ne primam stranke, ako se prvo ne najave.

- Ja sam vaša nova sekretarica. - odgovara odsečno, dubokim, promuklim glasom, da je ne vidim pomislio bih da taj glas pripada nekoj ženi većeg gabarita. 

- Dobro. - rekao sam, ne slušajući je, - Šta?! Koja sekretarica? Šta je sa Lidijom?

- Ne znam. Ako vam nešto zatreba, pozovite me. - rekla je i izašla nečujno.

Popio sam kafu i tablete. Bilo mi je bolje, pa je pozvah da je blago rečeno bolje osmotrim. Reče mi kako se zove, no nisam upamtio. Rekoh joj da treba nešto da joj izdiktiram, sela je čekajući dalja upustva. Ja se zamislio, zauzeo sam pozu tako da se ne vidi da je skeniram. Bleda isuviše, sa tamnom, ravnom kosom, brižljivo očešljana, oči se ne vide od naočara, mršava i sitna. Nije moj tip, ni malo, pa izvadih neki dokument sa dna police, pružih joj i rekoh da mi to prekuca.

- Ali, rekli ste da treba nešto da mi izdiktirate. - pogledala je zbunjeno u fasciklu.

- To ćeš kasnije. – rekoh - I molim te, nemoj da ulaziš dok te ne pozovem.

 - Šta si mi doveo ono dete u kancelariju?! - odmah sam pozvao generalnog, inače i kuma, prijatelja i čak... brata - Vidim da je to neka tvoja pošalica.

- Nije pošalica, Stanko.- odgovara mi ovaj - I nije dete, šta lupaš. A ona tvoja, tužila te je, znaš. – coknuo je, što me je nerviralo, samo da bi potvrdio moju reakciju na njegove reči - Rekao sam ti da pripaziš. Na stolu ti je tužba iz suda... Ej, izvini, imam drugu vezu...  

Nisam primetio da je kreten prekinuo, nastavio sam da pričam:

- Daaa! Ali ovde se radi o ugledu firme, razumeš. Ne može neka neugledna da radi kao MOJA sekretarica, može recimo u arhivi, u podrumu, u magacinu... Sem toga, po mojoj proceni, takve osobe su po pravilu gluplje i nesposobnije... Jel ti mene uopšte slušaš? Halo... Mrš, bre! Koje nevaspitanje? Ja pričam, a on nije tu! - iznerviran ustajem i otvaram prozor -   Sad ću da odem do njega, da mu napravim scenu, pa nek se puši. Šta je rekao? Nekakva tužba! – pričam sam sa sobom, to je tako kad svi rade protiv tebe.

Pogledao sam među papirima, zaista je bilo nešto iz suda u plavoj koverti. Iscepao sam koverat i brzinski pročitao. Mene je Lidija optužila za mobing! Ma da li je ona normalna?!  Kakav mobing?

Pozvao sam je. Ne javlja se. Pa da, šta je briga.  Nešto  kasnije zove ona. Plače. Tačno je vidim pred sobom, crvene oči, razmazana maskara, grize svoje veštačke nokte…

- Šta je bre ovo Lidija? Kakav mobing?

- Morala sam, morala sam...rekla mi je ili posao ili tužba. A uz to još...- pola je ne razumem, aman ženo smiri se - Ucenila me je!

- Šta pričaš ti? Ko te ucenio?- ona mala, žgoljava sekretarica je opet ušla. Stavljam ruku preko slušalice - Šta hoćeš sada? Možeš da dođeš samo ja kad te pozovem. Imaš tamo onaj telefon, prebaci vezu, šta ja znam, nek ti neko pokaže kako se to koristi.

- Traži vas generalni. - ništa ona, ne zarezuje moja podbadanja.

- Neka uđe. - sad će on da vidi. Došla maca na vratanca.

Moj generalni, počeo da gubi kosu, ruke prekrstio preko trbušine, vrti palčevima. Odma’ sam znao da je ljubomoran, pa da, sve dobre ženske dolaze kod mene, kod njega sve neke ko moja pokojna baba.

- Ej, zvaću te kasnije, imam stranku.

Ovaj razgleda kancelariju kao da je prvi put vidi, na zidu par diploma, i naravno pehari iz Lovačkog udruženja. 

- A jel si ti bio na safariju? - pita me po stoti put, dok razmotava tompus i pali ga šibicom.

- Nisam, svaki put me isto pitaš. Sad izgledaš ko drug Tito sa tim smrdljivim tompusom.

- Znam, znam. Nego, mislio sam da si pametniji, a ti...a ti se smuvao sa sekretaricom, baš nisko, čak i za tebe. I ajde to što si se smuvao, nego je to i tvoja žena saznala i što je još gore, mala je trudna.

- Šta ti pričaš? Odakle ti sve to? Ja ne znam ništa!

- Pa naravno da ne znaš, kao i obično, ti si gost u sopstvenom životu!  Približio mi se sa sve onim tompusom. Mislio sam umreću.

-Ne znaš, ne znaš... I sad tužba, sredi to kako znaš i umeš! Eto toliko...

Ustade polako, sa oblakom dima, koji se podizao zajedno sa njim. Otvaram prozor, koji sam u međuvremenu zatvorio, muka mi je kao da sam ja trudan i mislim se gde sam ono beše ostavio pasoš, da zbrišem dok je još vreme... Zatvaram oči na trenutak, opet će glava da me boli.

Neko upada ko Gestapo, znao sam da je to moja žena, koju iz milošte zovem "Grdana".

Zalepio sam se za fotelju  i užasno se znojim. Seda na stolicu preko puta mene i kaže:

- Da nisi pomislio!

- Šta da nisam pomislio?

- Da zbrišeš? - rekla je ljutito - Sve sam saznala, sve. Mala je  glupa ko noć. Šta si video u njoj? Osim tela, naravno...unutra je ko bure bez vina..

 - O, pa ti sad i misli čitaš! – kažem joj. Ova moja žena ne da nije žena, ona je robot, robot i to onaj 5G.  Uštinem je za ruku koju ona istrže.

- Šta radiš budalo? Proveravaš da li sam to ja? - ustajem i vrtim se oko nje, da je zbunim. Ako ima staklene oči, kao ona njena porculanska lutka što sedi u podrumu kao živa, onda je robot, nema druge.

 

Zvoni telefon, skačem, zaspao sam u stolici.

– Šta je? – viknuh prestravljen.

- Jedna žena tvrdi da vas poznaje. Insistira da uđe.

- Jedna žena? Koja žena?  Sačekaj trenutak.- kažem i ostavljam otvorenu slušalicu. Provlačim se kroz tajni prolaz u ormaru i izlazim na hodnik, polako se spuštam niz stepenice, izlazim iz zgrade. Sreća moja, nailazi gradski bus pun putnika, ulazim, guram se sa ljudima i nestajem... Umakao sam ovaj put. Ludački osmeh prelazi mojim licem.

Komentari

Komentari