
Obućar Tale
Uz blago cviljenje, zaškripaše vrata uz koja se na tren pridruži orkestarsko udaranje čekićima po kalupima cipela, izvrnutim naopačke. Orkestar od nekoliko čekića malo utihnu, kada se začuše vrata, pa nastaviše, sporadično. Samo je jedna glava bila usmerena ka pridošlici.
"Pendžetiraj mi, deder, ovaj par, idem sinu na zakletvu."
"Auuuu, brale moj slatki, pa to nije samo pendžet. Sve rupa do rupe...a ova leva odvaljena na vrhu. Ts, ts, ts..." s doktorskom preciznošću, reče dijagnozu, lolalni, a šoroko poznati, obućar Tale. To je jedan tihi čovek, ali otresit. Govori samo kada treba i ono što treba. Nema kod njega suvišne priče. Glava mu je uvek blago pognuta, pa još malo udesno iskrenuta, jer tako oštrije cilja onim desnim okom, na koje bolje vidi. Palac i kažiprst na levoj ruci su mu bez nokata, samo zakržljali izdanci, koji ne mogu da izrastu, stanjiše im se nervi između čekića i nakovnja. A srednji ima udubljenje na jagodičnom delu, jer je u poslednji čas izmaknut ispod šila.
"Kada je zakletva?"
"Sutra!"
"Ja onda noćim u radionici."
"Platiću ti kol'ko treba, iako pokupih poslednji beli dinar da dam sinu. Da mu se nađe..."
"Šta će njemu para u vojsci? Tamo je svakako na kazanu, a u kasarni spava, k'o i ostala vojska. Neće imati on to gde da troši." -progovori Đorđe, svakodnevni komšija, koji nesebično deli svoje vreme i tople čorbe sa Taletom, naročito otkad mu od grudobolje ode njehova Ljubica, njegova "ratna drugarica", kako ju je zvao, a Taletova Mara svaki dan u podne donoso ručak za celu radionicu.
"Za duvan, za izlazak u grad." odgovori mušterija.
"Eh, daješ sinu za dim!"
"To mu godi!"
"Kad mu godi, neka sam nabavi sebi duvana!"
"Ide dete u vojsku..."
"Ide dete... da je dete, ne bi u vojsku iš'o! Deca su oni što izginuše na frontovima..."
"Šta si navalio na čoveka...njegov sin, njegova želja..." oglasi se Tale.
"A, i to što kažeš..." skruši se Đorđe, setivši se nečeg.
"E, ovako." nastavi Tale o glavnom predmetu priče, a to su cipele." Ostavi cipele i dođi po njih sutra rano ujutro. Voz ti kreće u osam. Eto, dođi u sedam, a možeš i pre. Biću u radnji od šest."
"E, Tale pravi si..." ne znajući kako da mu se obrati, da li sa: čovek, majstor, komšija...samo nastavi ,"Ma, eto mene u šest i po."
Jedan od šegrta, iz jedva uočljivog ćoška odvojene prostorije, proviri sa smeškom i nastavi da udara po onom đonu.
Ne prođe ni koji minut, vrata zacvileše opet.
"Mene poslala majka da preuzmem njene cipele." - dečak, veoma poslovan za svoje godine, a više od osam ih sigurno nije imao, pa još, sav odvažan, stavi oba lakta na pult, tako da mu dođoše do ušiju.
"Kako ja da znam koje su cipele tvoje majke? Što ne dođe ona, nego tebe posla, a?"
"Znam ja koje su...neke sa pertlama."
"Eh, da si ti živ i zdrav, ovde su skoro sve s pertlama."
"Ali, one su braon, kao kesten!"
"Kao kesten...a kako je ime tvojoj materi?
"Stanija!"
"Stanija, Stanija...okrenu se ka polici s cipelama, poređanim okrenute s vrhom napred, uze jedan par i stavi ih na pult, malom ispred brade.
"Jesu li ove?"
"Jesu! Te!"
Tale se opet okrenu ka polici s cipelama i uze drugi par, skoro isti kao prvi, pa ih stavi pred oči malom.
"A da nisu ipak ove?"
"J...esu. I ove su."
"Kako to, i jedne i druge!?"
"Ne znam..."
"Koje su po tebi one prave?"
"Mislim, one prve! A možda i te druge...a da ponesem i jedne i druge?"
"Ček, čekaj. Kako to, i jedne i druge?! A onaj čije su te druge cipele, da izvisi bez njih?!"
"Pa... nek' uzme neke druge."
"Onda ċe opet neko treći ostati bez svoje obuċe. I tako, po tebi, uvek neko ostade bos. Je li tako?"
"Tako je..."
"E, sad ti, idi majci Stanojki, pa nek ona dođe po svoje cipele. Ona će znati koje su njene."
"H...hoċu."
I pođe dete ka vratima. Tale ga zaustavi.
"Stani!"
Mali se malo prepade, pa se ukopa pred vratima.
"Dođi 'vamo!" I zavuče ruku ispod šanka. Izvuče jedan štapić sa velikom okruglom šarenom lizalicom u celofanu.
Mali zinu, otprilike u prečniku lizalice, a i zenice mu se raširiše. Uze je, sav omađijan, tu šarenu, pljosnatu bombonu i iziđe na ulicu, kao da je, osim što je inače, u svom dečijem svetu, sada našao još jedna, tajna vrata, u neki, još lepši svet, koji će tek upoznati.
Vrata se nisu ni zatvorila, još su lagano klizila, kada kvaku dohvati jedna ruka u crnoj kožnoj rukavici. Za njom uđe i jedna cokula, po žestini i odlučnosti, reklo bi se, oficirska.
Sve oči u mračnoj radnji, u odnosu na dan spolja, pogledaše bučnu pridošlicu. Čak i pseto, takođe stalni posetilac, kao komšija Đorđe, pripadnik ulice, od kada je rođeno, po veličini sićušan, a po starosti, dovoljno star da zna sve pse, a i ljude iz te, a i okolnih ulica. Zna ih po mirisu, naročito obuće, a i po ćudi.
Ovaj pridošli je za Njušu bio stranac, isto kao i za Taleta, Đorđa i šegrte. Još oficir! Ne znaju mu ni crte na epoletama izbrojati, jer im je taj njihov sjaj odbijao pogled, kao kada se u zenice uperi jako svetlo. Njuša se nije obazirao na epolete i taj oštar pogled pod šapkom.
Pseċi instinkt mu je rekao da to nije u redu, ući drsko i osorno. A možda mu je još nešto govorio... Zarežao je tako, da je tim režanjem sasvim zasenio svoje malo telo. Ali, oficirska cokula je imala osobine svog gospodara, te se zaleti na psetance. Njuša zacvile, ali samo na kratko, pa se tek onda razbesne. Još jače zareža, kidišući na nogu iznad cokule i zapara čakšire od zelene čoje. Oficir poteže dugu cev iz futrole za pojasem tako brzo, da je pravo čudo što je Tale bio brži, i stvori se s ove strane pulta. Nikom nije bilo jasno da li je on pult preskočio, preleteo ili obišao, jer je taj momenat bio magijski čin. Stade između cevi i psa. Oficir ustuknu na tren, a onda se oholo nasmeja.
"Eh, obućar bi da brani kera od narodne vojske, je li?"
"Taj pas nikom nije skrivio."
"Pa, što napada!?"
"Nije napao, samo je upozorio da je ušao neko nepoznat."
"Nepoznat? Oficir nepoznat!?"
"Objasni to psu. Njemu je isto. Oficir, vojnik, seljak... Nepoznat je - nepoznat."
"A on ovde vas čuva od nepoznatih, dakle!"
"Niko mu to nije tražio, sam se ponudio. Zahvalan je i 'oće da zaradi za komad 'leba i kobasice."
"Aaaa, tako! Pa onda, hoćeš li i ti da zaradiš?"
"Ja tako i živim, od svog zanata."
"Eeee, pa kada je tako, evo, očisti ove moje čizme - oficirke!"
"Ovde se radi popravka obuċe, ovo je zanatska radnja. A i nove se prave."
"A šta, tebi je poniženje, da očistiš čizme jednom kapetanu? Narodne vojske?!"
"Nije poniženje, nego kažem, ja sam zanatlija koji takve usluge ne čini.
Ima tamo na ċošku, baš preko puta, Jovica, vrhunski čistač cipela, nadaleko poznat po glancu."
"A ja neċu kod glanc Jovice, ja hoću ovde! Platiću."
"Majstore, evo ja ću, upravo sam završio ovu fleku." oglasi se šegrt Rajko i brzo izađe pred kapetana.
U tom trenu, Đorđe oskorosti i dohvati Njušu za žutu dlaku na vratu i odvuče ga u onu unutrašnju prostoriju sa smeđom zavesom. Njuša je poslušno pošao.
Rajko se malo zašeprtlja, jer nije znao tačno kako da počne, a nije ni četku, ni krpu imao pri ruci. Drugi šegrt, Moma, dobaci mu sve, i imalin na kraju. Reče kapetanu da sedne na sticu sa naslonom, dok on sede na hoklicu. Čulo se samo trljanje po koži čizama i jedna muva zunzara. Kad ih izglanca, oficir ustade, udari čizmama jednu o drugu, navuče onu šapku još više na oči i posegnu po džepovima za novčanik. Izvadi jednu banku, i ne upitavši šta košta. Još jednom lupi čizmama i iziđe.
Nakon nekoliko trenutaka tišine, prvi progovori Đorđe:
"Jesi vid'o, kol'ki čovek, sav nakiċen, a kolicki mu buđelar?"
Niko se ne nasmeja.
Zato se vrata, umesto njih oglasiše.
"Eh, ja posla dete...pa na šta ja mislim...gazda Tale...moj mali mi ne donese cipele. Ali, puna mu usta lilihipa!"
"Dete, kada nešto ište, ne možeš otpraviti praznih ruku. A da li ti znaš koje su tvoje cipele? Ako znaš, evo, pokaži mi ih. Aj' da vidim."
"Evo, odavde ih prepoznajem. One treće s leva."
"Ove?"
"Te?"stavi ih na pult pred nju.
"Baš te?"
Zbuni se Stanojka malo, pa shvati da on to nju samo preispituje.
"Te, te! Sigurna sam! Evo one ogrebotine kad padoh onomad. A to nije moglo da se zakrpi il' nešto?"
"Nisu cipele gaće, Stanojka." reče Đorđe, "Ne może baš sve da se zakrpi. Više bi se zakrpa uočavala nego ta mala ogrebotina" preuze Tale.
"Pa, jes'..."
"Kol'ko sam dužna?" pa brzo zatim zakuka, ne čekajuċi odgovor.
"Ajooooj, kad bi moglo malo da sačeka? Sa' će ta svadba u mom kraju, odakle sam se udala. A i 'aljinu moram sašiti!"
"Ću da sačekam, nećeš pobeći, valjda."
"Neću, Tale, znaš me."
"Znam te...i prošli put čekah, od zime do sledeće zime, taman za sledeći pendžet."
"Al' to platih..."
"Platila si, nema šta...al' i ja platih svoje šegrte, svoj porez, a meni i mojoj Mari, šta osta... 'Ajde ovog puta da pišem za sledeċi mesec.."
"Ajde, Tale, ako Boga znaš, to mi život znači."
"Eh, żivot...Kad bi żivot bio kao par cipela..."
"I tog Boga, svi u ovoj radnji Boga pominju, a ne smeju ga pomenuti nigde u gradu. K'o da ga tamo nema." doviknu Đorđe.
Tale progovori tiho, u sebi, sa nekom setnim pomirenjem u glasu, koje je sam sebi prizvao, jednom, davno. I više ga se nije odrekao, jer bi u suprotnom, umro od tuge.
"Možda i nema....neka je On samo tu gde misli da treba biti."
Šegrti i Đorđe pođoše svojim kućama, a Tale ostade s Njušom. Te noći je imao puno posla. Trebalo je opraviti cipele jednom ponosnom ocu koji sutra ide sinu na zakletvu. Na zakletvu gospodarima života i smrti mladosti, kucavice života, mlinu najlepšeg klasja, žutog kao sunce... "Sunce li im kalajisano..."
Oko tri sata po ponoći, sijalica malo začkilje, kao da hoće da se pobuni, da kaže da je od nje dosta. Ima i ona dušu. Da mu ne bi sasvim otkazala, ugasi je na prekidač i upali stari fenjer...a ovaj zatreperi nekim brokatnim sjajem, toplim i poznatim, kao dobar prijatelj, odvajkada. Njuša ponjuši vazduh kojim zatreperi plamen, zevnu i s odobrenjem spusti njušku među šape.
U neko doba, kada se noćni i jutarnji sati preklapaju, pa kradu minute jedni od drugih, vreme se u tom kovitlacu tako ošamuti, da ne zna šta je prošlo, šta je sada... i šta će biti.
Začuše se koraci, meki, nesigurni, a tako poznati. Te đonove je otac načinio za nove cipele svom sinu.
Fenjer zatreperi, soba se zaljulja, kao na talasima.
A onda, pred njim stade prilika, na njegovu sliku i priliku, onaj koji je isti kao on nekada, u njegovim godinama. A kako sin neće ličiti na oca?! Njuša zacvile. Oči Taletove zasijaše.
"Sine...moj..."
"Ćale...sada znam lepo da kažem... Ne ono "tale", nego "ćale". Čuješ?"
"Čujem..."
A ona, čitava radionica, čula je suzu starog obućara, koja mu iz oka tresnu na pod, teška, dugo skupljana, ostarila sedamnaest godina. Još od završetka rata, od oslobođenja koje je stiglo, kome se svi radovaše, kada su mnoge suze sasušile, a ona se, eto, rodila. Njegov prvenac i jedinac, radost, jabuka, njegov jauk, rana krvava, jadost duše... ne dočeka dan slobode. Njegovu slobodu, snove, radovanja prve mladosti, titravu snagu mladića, ubiše, kao mladog srndaća. Jer se prekrstio, jer se obratio Bogu, a to zapara uši onom ko za Boga nije znao, a i Bog neće za njega nikad znati. Hrabrost i vatru mladića željnog pravde i svetla, utrnu neki oficir. U borbi se i život može dati, ali se molitva pred bitku ne sme izgovoriti. Slepi od lažnog sjaja ideala, svojim mrakom ubijaju svetlo u čistim dušama...Streljaše ga, kao da nije sam izvor lepote i dobrote, prorešetaše ga tim ružnim imenom - ideološki nepodoban! A da ne beše to zbog njegove hrabre mladost, koja je nekom smetala?
Prilika pred očevim očima je svojim tananim telom iskrila i nestajala, svakim dahom njegovim.
"Sine moj, tako mi je žao... Što te dadoh njima..."
"Ćale moj, ja ti sam ode...sećaš se...ti mi dade nove cokule, evo, ove. A majka proli vodu za mnom."
"Proli ona suza i suza... A ja...zanemih."
"Znam....ćale. Sve znam...Nisam hteo...samo sam prošaptao očenaš."
"Neka si, sine, to nije greh..."
"Beše jedan oficir ovde, na ovim daskama, čujem njegove korake. Ćale, to je on..."
"Danas što beše..."
"Da, taj. On je..."
"Samo da sam znao. "
"Znaj sada, ali nemoj se ogrešiti. Sve će on sam..."
"Čekaj, da te zagrlim..."
"Ćale, biće za to vremena. Idem ti ja sad."
Izblede prilika i uđe u onaj prosek između svetla i tamnog plavetnila.
"Opet mi ode..."
Ujutru naiđe drugi jedan otac, koji se spremao da pođe svom sinu na zakletvu.
Cipele su bile, takoreći, kao "ganc" nove.
Tale ne htede da mu naplati, po dogovoru, samo ga otprati do vrata i dade mu još jedan par cipela, sasvim nov.
"Evo ti, ponesi sinu, da ih u zdravlju nosi. Ako budu veće, nek navuče još koji par čarapa. Male sigurno neće biti, ako je na tebe. Imam ti ja dobro oko za te stvari."
Negde u podne, baš kada Mara donese ručak i pođe na vrata, jer nju nikada ne drži mesto, iza nje, u radnju upade neki seljak, koji upravo stiže sa železničke stanice. Stade da priča brzo i isprekidano, sav zadihan. O tome, kako vozovi ne idu od jutros, samo onaj u osam pođe. Posle ni jedan, ni 'vamo ni 'namo. Jedan oficir, kažu, kapetan, prelazio prugu, nije video, valjda od sunca, koje je naročito jako jutros, nakon noćašnje magle. Voz naiđe... tako brzo se desilo! Kad ga je ugledeo, każu, možda je mogao i umaći, ali se okliznu... S jedne strane pruge on, s druge strane, noge mu, sve s oficirskim cokulama. A one, cakle li se, cakle, na onom suncu...
Šegrti, Moma i Rajko se pogledaše, Đorđe zinu, a Njuša ma'nu repom.
Tale pogleda ka fenjeru, iz čije svetlosti mu se prošle noći ukaza život, iz njega potekao jednom...I nikada ne isteče iz njega, još žubori...
Potom uze da zakrpi cipele jednog mladog učitelja.
Njuša dohvati onu kobasicu koja mu dobra Mara donese i prosto je zagrli šapama, da je najpre malo gleda, pa će je posle u slast pojesti. Taman kada Tale i momci ostave posao da ručaju, pa će i on s njima.
Što ti je pas. I on bi u društvu slađe jeo.