Foto: 
Eric SOLER

Oda radu - priča sa gradilišta

Šetajući se gradilištem, šef Srboljub primeti da jedan od novih radnika sedi. Opomenu ga da se vrati na posao, jer razmišlja o kraju radova koji se bliži. Imao je razumevanja za sve, ali posao je morao da se odradi, radno vreme ispoštuje a, budući da je ceo tim bio sačinjen od vrednih ljudi, svako sedenje van pauze ga je nerviralo. Jer, to nije bilo fer prema ostalima. Većinu radnika je poznavao. Znao je sve njihove probleme, koliko ko ima dece, ko je izbegao, kome je neko u kući bolestan...

Sutradan je ponovo opomenuo istog radnika. Kada ga je narednog dana opomenuo, već na ivici živaca zbog roka, ali i zbog bezobrazluka, upitao ga je ljutito šta on umišlja gde je i zašto ga uporno pronalazi da sedi kada ostali radnici rade. Radnik mu na to odgovori drsko i arogantno, hvaleći se kako je on sposobniji od celog njegovog tima jer za pola radnog vremena zazida više cigala nego svi radnici zajedno i kako bi on, prema tome, trebalo da ima više pauza, pa čak i da ranije ode kući. Cenio je on vredne i daleko sposobnije radnike, pa čak im je i povećavao dnevnice, ali nijedan od njih nije bio primadona i nije sedeo. Poslao ga je da nastavi s poslom i opomenuo. Posle nekoliko dana, uverio se da je ovaj radnik brži i da je zaista bilo tako kako je rekao. Međutim, razmišljao je o čitavom timu. Svi su oni vredno radili, onoliko koliko su mogli i koliko je bilo propisano normom. Među njima je bilo i starijih ljudi, od kojih su poneki bili i bolesni. Bilo je onih koji su izdržavali višečlane porodice i onih koji su bili u jako teškoj finansijskoj situaciji. Ne bi mu palo na pamet da zbog jednog radnika otpusti njih nekoliko samo zato što je ovaj brži. Njegovo ponašanje i odnos prema radu su ga naterali da ga ne pušta ranije s posla i ne poveća mu dnevnicu. Ono što je naknadno saznao tek ga je iznerviralo. On ne samo da se hvalio pred njim, nego je to radio i pred radnicima! Čak se usudio i da im prigovara i kuka na njih što ne rade brže. Tada ga je Srboljub pozvao na razgovor i održao lekciju o radu:                                                                                                                                 

“Ovo ne važi samo za gradilište, nego za bilo koje radno okruženje. Ljudi dolaze na posao i rade onoliko koliko mogu i znaju. Greške se događaju, kao i zastoji zbog drugih. Sve i da si najsposobniji, naijspravniji i najbrži, doći ćeš u situaciju da radiš više, pa čak i da ispravljaš tuđe greške. Jer ako to ne uradiš, ni posao neće biti odrađen kako treba. Negde zbog toga čitav tim može da ostane bez posla, pa čak i da čitavoj firmi bude narušena reputacija. Umesto da se baviš time ko greši i ko je nesposoban, trebalo bi da gledaš svoj posao i odnos prema njemu. Na kraju krajeva, ti to ne možeš promeniti. Možda je nečiji rad krajnji domet njegovih sposobnosti i mogućnosti. Možda, sve i da hoće, ne može da radi bolje i brže. A opet, taj neko je stalno potišten, nervozan, pod stresom, bori se za golu egzistenciju, mora da izdržava porodicu, leči bolesno dete... Kukanje, ali i hvalisanje nad drugima tebe neće učiniti boljim radnikom nego što jesi. Ono što ne možeš promeniti, prihvati takvo kakvo jeste. Radi, poštuj sebe i druge.” 

Da se nije vodio ovim što je tada ispričao, on nikada ne bi dogurao da bude šef. Nije radio samo zbog zarade, nego i zbog zadovoljstva stvaranja. Za njega je rad predstavljao više nego posao. Zato je radio i više nego što se od njega traži, ne tražeći ništa ni od koga zauzvrat, već tražeći sebe i dokazujući se sebi. Biti vredan značilo je biti vredan sebi. Nikada mu nije teško padalo da ispravlja tuđe greške i odradi tuđ deo posla, jer osećaj da može više, bolje i brže, vredeo mu je više nego dodatni novac. Zidao je nekad još brže nego ovaj njegov radnik, ali nikada nije sedeo niti se požalio. Voleo je sve što je stvorio sa svojih deset prstiju. Kada ispred sebe vidi dvadeset hiljada blokova, on pomišlja na to da nešto od njih mora da se stvori, a onda završi posao sam za jedan dan, zadovoljan njegovih ruku delom. 

Tada izusti: “Radi kako hoćeš, znaš i možeš, ali neću da te vidim više da sediš.” 

Srboljub je danas aktivni penzioner i zidar. Iza sebe ima mnogo kuća, stambenih zgrada, tržnih centara, institucija, crkava, a trenutno aktivno gradi po čitavom kraju. Nervoznog i nemirnog duha, ali dobrodušan, Srba među radnicima širi svoju filozofiju rada i stvaranja, bez knjiga i učionica, samo alat, cigle, znoj i osmeh.

Radmila Stolić

Komentari

Komentari