Foto: 
Andres Castaneda

Ono što ga vi učite

Nesigurnim korakom u škripućoj tišini koja davi školske hodnike tokom trajanja časova, stari Milutin Parlapan je pažljivo obišao prvi sprat a da nikoga ne sretne, razgledajući pažljivo vrata učionica, i popeo se na drugi zapadnim stepeništem, te je, okrenut sada istoku, nastavio proveru brojčanih oznaka. Tu ga je, zbunjenog, našao gimnazijski poslužitelj, mlađi od njega, ali ne i zdravijeg izgleda, pa bi se, na prvi pogled, reklo da su približnih godina, iako ih je sigurno razdvajalo više od decenije.

– Šta ti tražiš? – Dine poslužitelj je bio nervozan i autoritativan, koristeći priliku da iskaže nadmoć.

– Da se raspitam za dete... za Jovicu Milenkovića... – starac se nije oslobodio snebivanja, ali nije ni ustuknuo na tuđem terenu, nije pokazivao da ga je autoritet poslužitelja impresionirao, nego koraknu prema narednim vratima.

– Pa to ne može kad ti padne na pamet! Danas nema roditeljskog! – Dine je pronašao, činilo mu se, upotrebljivu argumentaciju.

– Ajde, more, kako da ja znam kada je roditeljski? Ko će čak gore u planini da me obavesti? Sad sam ovde i sada ću da vidim kakav je đak...

Dinetu nešto pade na pamet, kao da ga štrecnu. Približi se prozoru i stade, borajući čelo, podižući gornju usnu na krajevima  i stiskajući zonu oko očiju kao da oštri pogled, da osmatra dvorište.

- A, ako tražiš gde sam vezao konja, s druge strane je... Bile mi zgode one brezice... – Milutin kao da se blago osmehnu, ali to Dine nije video, nego hitro zakorači ka suprotnom prozoru.

Poslužitelja su, zapravo, ove reči vratile na početak njegove gimnazijske karijere, kada je gradom prolazilo mnoštvo seljaka sa konjima i koji se nisu libili da ostavljaju svoje životinje gde god bi im bilo zgodno, a gimnazijsko dvorište im je naročito pogodovalo. Njegova zaduženja su se tada uglavnom svodila da neprestano stražari i svađa se sa seljacima, koji nikako nisu drukčije mogli da shvate zabranu nego kao hir gospode. Čak je jedan direktor i smenjen tada, a jadnik Dine je pretrpeo silne kritike, rezile koji ga i danas bole. Elem, direktoru u poseti je bila neka silna delegacija iz Beograda, pojačana važnim ljudima iz grada, i kada su krenuli iz zgrade, on je hteo da im pokaže i pohvali se, u slučaju da nisu primetili pri dolasku, kako je lepo uređeno dvorište. Taman je sa izlaznih vrata i vrha stepeništa podigao ruku da bi usmerio njihove poglede, kada je video seljaka kako za stablo mlade breze privezuje tele. „Šta će to tele tu?!“ – dreknuo je povređeno. Seljak je dovršio započeti čvor, ne trzajući se, uspravio se i odgovorio: „Ma nije ovo tele! Tele je tamo u školi, a ovo je mito!“

Svi su se slagali da veće bruke za gimnaziju od osnivanja nije bilo, a Dine je od tada živeo sa teškom traumom. Zato se sada izgubio, vratila mu se slika strašnog događaja. Ipak, kada mu je sve to prošlo kroz glavu dok je načinio nekoliko koraka i proverio sa prozora stanje u dvorištu, odjeknulo je zvono, buka i nabujala reka učenika ispunili su hodnike i preknuli sukob između Milutina i sada već usplahirenog poslužitelja, kome je samo preostalo da protumači neočekivanu šalu.

Starac se prvo sklonio do zida, propuštajući decu kao bujne talase. Smislio je i plan, pratiće jednog od profesora sa dnevnikom do zbornice i tamo će obaviti što je naumio. Izabrao je debelu profesoricu koja se jedva kretala i polako je za njom došao do cilja. Bila su to vrata koja je tražio, ali ona su se zalupila i opet je ostao sam na hodniku. Deca su još pravila buku na donjem spratu. Pokucao je, ali nije nikakav odgovor dobio. Učinio je to još dva puta, pa je bojažljivo pritisnuo kvaku i malo otvorio. Iz zbornice je propustio buku kao do maločas što je bila na hodniku. Ušao je, ali ga niko nije primećivao, svi su bili neočekivano bučni, smejali se, raspravljali, prilazili velikom stolu, onda kružili kao vrtoglave ovce. Milutin se obrati najbližem profesoru, ali ga on nije ni registrovao, nego se okrenuo i nastavio da viče ne nekog od kolega. Prišao je stolu i čudio se kako nikome ne može da uhvati pogled. Tu je pedesetak osoba, a kao da nema slovesnog bića kome bi se obratio. Počeo je da simulira kašljucanje, da rešeta pogledom ljude kao štipnuta snaša, ali – ništa. Onda se uspravi koliko je mogao, lupi šakom o sto i glasno reče:

– Jovica Milenković! – zvučalo je kao dvoglas, kao da nešto metalno da škripuće uz zvuk udaljenih truba.

Tišina koju je uspostavio kao da ga je iznenadila, pa ga malo pecnu neka kapljica znoja malo ispod vrata. Još nekoliko sekundi je potrajao potpuni muk, da bi, na kraju, jedna od profesorica shvatila situaciju:

– On je kod mene... – nije pokazivala veće samopouzdanje nego Milutin do ulaska u zbornicu, ali odabra sa police dnevnik i listajući ga približi se delu dugačkog stola odakle je malopre odjeknuo tresak šakom, ispravi stolicu i sede dovoljno blizu da se shvati da je uspostavljen kontakt. – A šta se mu vi? Otac? – ipak postavi pitanje koje je nadilazilo njeno vladanje scenom.

– Ja sam Milutin Par... Piše tamo ko sam ja... – stisnutih usana i raširenijih nozdrva starac se približi za korak.

– Piše da ste staratelj... U redu – profesorica je nešto čačnula i shvatila da to nije adekvatna tema, pa je nastavila sa listanjem.

Milutin kao da je bio zadovoljan okončanjem identifikacije, zadovoljan što nije naglasila da nose različita prezimena, jer mu iz više razloga, a najviše zbog samog Jovice, da ga razgovor o tome ne povredi, pošto je postojala mogućnost da sadašnji sagovornici kasnije pokrenu tu temu, nije bilo prijatno da objašnjava da je pre desetak godina dečak ostao bez roditelja i da ga je usvojio, da brine o njemu najbolje što može i ume. U ovom trenutku je bio samo spreman da objasni zašto se ranije nije interesovao, ali profesorica iz stanja bojaznosti prešla je u stanje zabrinutosti:

– Evo, nije dobro. Veoma je slab... Tek sada ste došli, dva meseca pred kraj godine... – uspela je i blagi prekor da uputi.

– Kako to? – čudio se Milutin, spuštajući ramena.

– Evo, Srpski – jedan, strani jezik – isto, Likovno – jedan, Muzičko – jedan, Istorija – jedan...

– Dobro! – komanda je bila odsečna, a onda je tiho, gledajući ivicu stola, pitao: – Ima li tamo nešto da nije jedinica?

Razrednica je brzo prelazila kolone i, najzad, kao da je odahnula:

– Ima, evo iz vladanja je primeran...

– A koja je to ocena?

– Petica!

Milutinova adamova jabučica se pomerala gore-dole kao zatvarač na vatrenom oružju, pa kada proguta dvokratno pljuvačku, uzdiže malo ramena, ispravi se sasvim, kao oficir na smotri zabi svoj pogled u oči svakog od prisutnih, uzdahnu, zavrte glavu levo-desno, i reče neočekivano tiho:

– Znači, tako, moji profesori, ono šta ga ja učim – petica, a ono što ga vi učite – sve jedinice...

Posle Milutinovog odlaska i škripe vrata koja je zatvorio za sobom, sledeći zvuk koji se čuo bilo je zvono za početak časa. Profesori su ćutke uzeli dnevnike i otišli na nastavu. Onaj koji je otišao u Jovičino odeljenje, odmah ga je prozvao. Učenik je bio tih, nesiguran, ali je uspešno odgovarao. Tako su postupili i ostali nastavnici narednih dana. Ispostavilo je da je Jovici manjkalo ambicije, samopouzdanja i nametljivosti, a nastavnicima strpljenja i razumevanja, nedostajalo im je pedagoškog takta. Milutinov posinak okončao je razred dobrim uspehom, a naredni odličnim.

 Zoran S. Nikolić​

Komentari

Komentari