Foto: 
smlp.co.uk

Osuđen na slobodu

Brave su bile njegov život, njegova opsesija. Male, velike, stare, nove, zarđale... Sve su bile različite, a opet su za njega sve bile iste! Tražile su od njega samo jedno. Da budu obijene. Nije ni čudo što su ga zvali Joška Kalauz! Mada nije završio kurs bravara, razumeo se u brave bolje  od svakog školovanog bravara. Bio je talenat koji se jednom rađa! Nije bilo brave koju nije mogao da obije ali, već dugo vremena, Joška je iza brave! Iza brave koju je mogao, ali nije želeo da obije...

- Jesi li spreman? - čuvar ga je pitanjem trgao iz zamršenih misli. Bio je to Dragoljub, krupni brka iz Vrčina, na koga se Joška navikavao dolazeći u ovaj zatvor u više navrata, skoro trideset godina. Dragoljub mu je bio kao rod rođeni! Ustvari, bio mu je jedini rod, on nikoga bližeg nije imao! Kad nekoga poznaješ trideset godina, navikneš se na njegov lik, govor, korak, na dušu čoveka koji je u zatvoru baš kao i ti. I čuvari su u zatvoru, osam sati svakoga dana! Robuju svom poslu, samo su plaćeni za to...

- Spreman - bezvoljno je rekao, kao da ide na streljanje, a ne na slobodu. Nije podizao pogled, znao je da i Dragoljub izbegava da ga pogleda u oči. Ko bi rekao da je i stražaru i zatvoreniku  teško na rastanku. Delila ih je gvozdena rešetka, ali su bili isti, ljudi praznih, razorenih domova, koji su tuđu muku osećali kao svoju. Bili su i zatvorenici i stražari, svako u svom paćeničkom životu. Čuvali su jedan drugog od loših misli, pokazivali jedan drugom da i od goreg ima gore. Bili su jedan drugom uteha za neutešno, uteha za bedu koja se ogledala u njihovim očima.

Joška se sporo, nevoljno kretao hodnicima, osluškujući kako se gvozdena vrata zatvaraju za njim, kako ključevi surovo, glasno zaključavaju brave, zabranjujući mu povratak u njegovu ćeliju. Dok mu je ritmično okretanje ključeva u bravama odjekivalo u glavi, stigao je do najvećih vrata, iza kojih se krilo ono što čovek najviše voli. Sloboda. Samo ga je škripa pokretnih, gvozdenih plavih vrata delila od slobode, ali se na njegovom licu nije videla ni senka radosti. Pozna, sumorna jesen mu se uvlačila u kosti, pa se tresao od hladnoće koja je probijala stari, izlizani kaput, koji je nosio samo kada je bio na slobodi. Vrlo, vrlo retko. Danas mu je hladno i oko srca, strah ga je potpuno paralisao kada su se, škripeći, gvozdena zatvorska vrata zatvorila za njim. Šta sad, pitao se dok je, ulicom Gospodara Vučića, nesigurnim korakom išao ka drugom kraju grada, ka Dorćolu. Ruke su mu bile zgrčene, hladne, prazne… U praznim rukama je nosio sve što je imao. On je sve svoje ostavio u zatvoru, tamo je imao krevet, hranu, grejanje, za njega je najveća kazna bila izlazak iz zatvora. Znao je da ga u praznoj kući čekaju samo zidovi, memljivi, truli zidovi i bedan život od kojeg je bežao u svoju slobodu, u zatvor. Sada je izbačen iz sigurne kuće! Nije znao šta dalje, sa osamdeset godina se završava, a ne počinje život. Nije imao snage da se ubije, ali se smrti nadao bez imalo straha. Godinama je priželjkivao, ali je smrt odvodila sa sobom mlade, željne života, a ostavljala džangrizavog starca, ogrizlog u kriminalu, koji je prizivao svako veče. Šta je čekala, njegovo pokajanje, da zažali što je proćerdao život bez roda i poroda, da zažali što se ogrešio o druge, a najviše o sebe? Sada, tek sada mu je žao što u svom životu nije otključao nijedno žensko srce, što je svoje zaključao nevidljivim ključem čamotinje, strahom od promena, od nepoznatog, strahom od ljubavi. Joška Kalauz je u sebi izgradio toliko zidova da je postao zatvor koji hoda! On je bio i sudija i kažnjenik, on je sebe osudio na  najtežu kaznu! Na samoću, čamotinju, na život bez života. Da nikada ne sazna kako je lepo voleti i biti voljen…

Misli su mu se raspršile pred poznatim prizorom, samo malo starijim, propalijim, pred oronulom kućom u kojoj je rođen, u kojoj spavao ređe nego u zatvoru. Sada je bila prekrivena bršljanom, zaboravom i tugom koja je polako nagrizala njegova sećanja. Shvatio je da mu je zatvor bio dom; ovo sada, što vidi staračkim pogledom, nije dom, niti će to ikada biti! Danas mu je prelazak preko kućnog praga bio najveća kazna. Nikada je nije zaključavao, nije hteo da se zamera sebi, svom zanatu. On je provalio u toliko kuća, pa nije imao pravo da zaključava svoju. Ako neko hoće da ti provali u kuću, ništa ga ne može sprečiti, ni brave ni reze! Kalauz je u glavi, u njoj se nalaze rešenja za sve brave! To su dobro znali svi koji su živeli od kalauza. Večernja škola... Huknuo je izbacivši svu snagu iz umornih, staračkih pluća i gurnuo vrata kuće. Nisu se opirala! Uz malo škripe, otvorila su se pred poznatom mrtvom dušom. Uzalud je pritiskao prekidač, struja mu je isključena još u prošlom veku… Nasmejao se svojoj muci i spustio se na krevet koji mu se potpuno predao, otvorio mu svoju dušu i pustio ga na meke federe. Čim je spustio glavu na smrdljivi, buđavi jastuk, san ga je prevario. Zgučen u svom kaputu, zaspao je tiho, kao da je tišina stanovala baš tu, u Solunskoj 18... Nije se više probudio, najzad je bio slobodan...   

Bratislav Rosandić

Komentari

Komentari