Foto: 
autor nepoznat

Otkucaj sata u ponoć

Koliko ima sati?

Merač vremena, bezobzirni lopov naših sećanja, kradljivac slika, pljačkaš mirisa, lupež koji uzima ukuse, pustahija sabijen dvema kazaljkama, provalnik mehanizama, digitalni džeparoš, švajcarski vagabund.
Sat, ručni.
Na levom zapećku, ukras svake muške ruke. Leve. One koja ne drži mač, već štit. One koja brani, a ne napada, one koja je bliže srcu, one koja je isto toliko jaka kao svoja desna drugarica ali ne ume da piše. U većini slučajeva.
Sem kod tebe. Ti si se obema služio podjednako vešto. I pisao najlepše stihove obema. Meni koju si voleo, njoj koju si grlio, podjednako vešto. U laganju i varanju, u ljubljenju i moljenju. U traženju jedne u drugoj , njenih godina u mojoj zrelosti, moje pameti u njenoj mladosti.
Nakon svega, taj je časovnik samo tebi otkucao ponoć.

Koliko ima sati, danas?

Gubi se osećaj kad nemaš ručni sat.
Mrzovoljni državni službenici odlaze kućama. Ubili su još jedan dan, od 8 ujutru do 4 popodne. Žene iz tvoje kancelarije pobegle su još pre pola sata. Po decu u školu, da usput svrate do Maxija, i nešto na brzinu zbrljaju za ručak. Ti ćeš ih pokrivati zbog tvojih jutarnjih kašnjenja i jedva čekati da ostaneš sam u kancu, kako sam nazivaš tu prljavu, zagušljivu sobu prepunu razbacanih papira, opušaka gurnutih u fioku kad naiđe portir. I da konačno možeš da baciš udice na sve strane: viber, FB, inst. Watsup. Pa koja se upeca. I onda kreće igrica. Ali kao u juke boxu koliko para toliko muzike. Tako i ovde. Svi ti uzdasi, obećanja, trajanja traju samo do 5. Tada je već vreme da kreneš kući. Ženi i deci. Taj rani jutarnji sat što kasniš, uz saglasnost onih koje su već izašle iz Maxija, pravdaš dužim ostajanjem popodne. I žena misli da je to tvoje radno vreme. Zapadno, od 9 do 5. Tih 60 minuta skrivenih od svih tvoje su carstvo. Ali tvoja saigračica u tom ukradenom satu itakodje jede državni hleb. Budžetska kora slatka. Nije radile ništa, prelistale sve recepte na instagramu, odgledala sve klipove po tik toku, podelila po neki stih i visokoumnu misao na FB i sad željno čeka to cin, znak da je stigla poruka. A i gde da žuri. Kod kuće stara majka i to dobro stara, jer je i sama starka, samo je teret i obaveza, pelene, alchajmer i dosadni pogled sa stana u potkrovlju. U centru doduše, ali 46 kvadrata sa majkom u istoj sobi nije baš ljubavni ambijent. Zato joj se tih 60 minuta strasti u smrdljivoj kancelariji poviše Slavije čini kao predigra za raj. I one retke posleponoćne pozive. Kad njen Romeo ustane do wc, donese vodu ženi ili pokrije ćerku koja je ružno sanjala. Tad isplovi na terasu da puši i kucka. A ona željno čeka to cin, stigla vam je poruka .
60 minuta popodnevnih i to ne svakog dana, kao i retkih 30 posleponoćnih to je sve od sati koji su njoj poklonjeni. Preostalih 22 i po su ženini, taštini, mamini, bratovi, sinovljevi, kćerkini….kumini, kumovi stvarnih ljudi iz njegovog stvarnog života. Ona je samo jedna od viber drugarica za sayber ljubav.
I u toj trci s vremenom oboje gube. Ona pamet, koje ionako nema baš previše, on kosu pomalo, ali vremenom sve vidnije.
I oboma iskuca ponoć. Mnogo ranije nego što to pokaza ručni časovnik.

Komentari

Komentari