Foto: 
autor nepoznat

Oz (deseti deo)

Oz je nastavio svoje putovanje. Hodao je još neko vreme, možda dan ili dva kada je odlučio da se ipak na neki način pokori ovom novom svetu. Nije imao predstavu gde tačno treba da ide ali je imao vodiča. Zolu. Razgovarao je sa njom stalno. Bila je u svakom "dobar dan" nepoznatog prolaznika, u svakom malo glasnijem povetarcu, u muzici iz nekog automobila...... Bila je svuda.
Na autobuskoj stanici je probao da kupi kartu za neko mesto ali nije znao tačno kako se to mesto zove. Kada je tišina između pitanja šalterskog radnika kuda ide I njegovog nikako izgovorenog odgovora postala već nepodnošljiva, devojčica je čekajući sa majkom u redu da kupi kartu počela da viče "Neću kod bake, hoću kod čike u Eden, tamo mi se ide I nigde drugde!!!!" Zola je uvek nalazila način.
-U Eden onda, molim vas jednu kartu za Eden.
Dok je putovao autobusom razmišljao je o simbolici. Naravno da mi se ime grada odmah učinilo poznatim. Zamišljao je mesto prepuno drveća I trave, mesto koje nema ulice već samo zemlju, ljude koji hodaju bosi I decu koja se po ceo dan samo smeju. Rekao je Zoli da stiže, izdahnuo je kroz odškrinut prozor reč po reč I znao je da će joj vetar odneti ovu poruku brže nego što će on sam stići. Očekivao je da ga čeka na stanici. Zamišljao je u dugačkoj haljini na jarko crvene trešnje, bosu I sa raspletenom kosom koja joj pravi društvo dok on ne dođe. Zamišljao je kako izlazi iz autobusa I ona trči ka njemu dok joj osmeh okreće planetu. Nikada je doduše nije video takvu. U kući njenih roditelja, gde je jedino I samo jedan jedini put I video, bila je obučena u široke muške pantalone, kao džak sa rupom bluzu, kose nisko vezane u punđu I bez naznaka kako joj izgleda osmeh. Oči joj je video samo jednom I to onda kada je vreme stalo. Nije mogao da kaže ni koje su boje. Pa ipak, slike potpuno drugačije osobe igrale su mu pred očima kao da ih je bezbroj puta video uživo. To kako je ljudski mozak u stanju da pomera stvarnost, shvatiće mnogo kasnije.
Sliku Srebrnog grada razbi metalni zvuk vozača autobusa kroz mikrofon:
-Edeeeeeen!!!!!
Već prvi kontakt sa platformom na autobuskoj stanici osvesti Oza da su njegova maštanja u autobusu baš samo to, maštanja. Stanica je bila gotovo prazna, dan sumoran I mračan, ili se tako činilo zbog sive boje zgrada koja je dominirala čitavim gradom. Zole nije bilo. Možda je vetar promenio smer? Možda je baš u trenutku kada je prolazio pored njenog prozora ona zaspala pa ga nije čula? Možda je I trava želela da poraste I drveće da procveta, ali sunce nikako da pobedi oblake? Možda je I uspelo oblake da rastera, ali je onda naišlo na umrlu boju betona I odustalo. Povuklo se. Otišlo tamo gde još može da bude od koristi. Oz nije bio siguran da li je jezivije bilo drvo koje je umiralo pred njegovim očima ili ovaj grad koji bio živ, a mrtav. Zar je moguće da Zola tu živi? I ako jeste tako, kako da je pronađe u ovom mraku?
Krenuo je Oz prema izlazu iz stanice kad sa druge strane rampe ugleda dobro poznate oči. Ipak nije spavala dok joj je vetar prenosio poruku, pomisli I učini mu se da jedam veliki oblak baš iznad nje, razbio u vetar.
-Došla si?
-Došao si?
-Naravno da jesam.
-Naravno da sam I ja.
Nasmejaše se oboje dok su govorili očima jedan preko puta drugog.
-Ovaj grad te ne zaslužuje Zola, zašto živiš ovde?
-Ako I ja odem, šta će mu ostati?
-A ako I tebe oboji u sivo?
-Hahaha, ludo jedna, naravno da neće, moje boje nisu spolja već unutra, a tamo ne ide niko. Uostalom, sada si I ti ovde. Obojićemo mi njega, zar ne?
Nasmeja se značajno Zola I povede Oza u svoj dom.
Nastaviće se...

Komentari

Komentari