Foto: 
autor nepoznat

Ožiljci (prvi deo)

Negde posle 2 svetskog rata, u Vojvodinu su počeli da pristižu ljudi iz svih delova tadašnje Jugoslavije. Bilo je onih koji su dolazili iz Bosne, Dalmacije, sa juga Srbije itd. U tim dolascima, u jedno malo mesto, blizu Novog Sada, u Titel, došli su Jovo sa Kupresa, i Donka, iz okoline Negotina. Oni su došli, kako bi naš narod rekao, trbuhom za kruhom, pokušavajući da nadničenjem zarade za život.

Ubrzo po dolasku, našli su posao u seoskoj zadruzi, koja je primala sve koji su hteli da rade, jer je sezona seoskih poslova, već uzela maha. Svima je bilo obećano da, ukoliko se zadrže i završe sezonu, da će dobiti i jedno parče zemlje, kako bi sebi stvorili dom. Do tada, bili su smešteni u prostorijama koje je zadruga napravila za radnu snagu, posebno za žene, posebno za muškarce.

Utom delu gde su bile njihove barake, subotom uveče radnici su znali da naprave za sebe veče uz logorske vatre, gde su znali i da se provesele uz pesmu i druženje. Na tim druženjima, Jovo i Donka su od prvog susreta već počeli da se zagledaju jedno u drugo. Tek posle par susreta, Jovo je prvi skupio hrabrost i upustio se u razgovor sa Donkom.

-Ja sam Jovo. Došao sam sa Kupresa...imam 19godina, a, ti, odakle si?

-Ja sam Donka. Uskoro ću napuniti 17. Majka i ja smo došli iz Negotina. Eno! Ono mi je majka, pored onog brke. Otac mi je poginuo četrdeset treće.

-Žao mi je. I moji su ubijeni...ustaše su napravili pokolj u našem kraju i dosta naroda pobili. Zato i pokušavam da nađem sebi ovde mesto za život.

Posle tog prvog razgovora, njih dvoje su koristili svaki trenutak kako bi bili zajedno i njihova ljubav je rasla svakim danom. Iduće godine, Jovo je dobio jedno malo parče zemlje, od nekoliko ari. Na njemu je bila neka trošna kućica, koju su nekada lovci koristili za odmor. Dobio je i nešto malo građe kojom je zadruga pomagala sve za početak, kako bi mogli bar krov nad glavom sebi da naprave. Svaki slobodan trenutak, Jovo je koristio kako bi završio sve do zime i mogao da konačno ima svoje, a i planirao je da pita Donku da se uda za njega, pošto će i ona taman napuniti osamnaest godina.

Sredinom jeseni, kućica je bila gotova. Imala je samo dve prostorije, jednu malu sobicu i prostoriju za boravak. “Konačno“- pomislio je Jovo. “Sad mogu da pitam Donkinu majku da li smem da je uzmem za ženu.“ Posle nekoliko dana, taman kada je bila subota i veče kada su se svi okupljali uveče, Jovo je prišao Donkinoj majci i upitao:

-Oprostite, hteo sam da vas zamolim...ja volim vašu kćer i hteo bih da je oženim. Da li vi dozvoljavate?

Marica, njena majka ga pogleda, zatim u kćer i reče:

-Vidim ja odavno da se vas dvoje ne razdvajate. Čak i da imam nešto protiv, ona je izabrala tebe i tu je kraj. Ako se volite, uzmite se.

Ostali, koji su tu bili okupljeni, već su videli da se nešto važno dešava, vladala je tišina, a posle Maricinih reči svi su veselo dovikivali.

-nastaviće se-

Komentari

Komentari