Paradoks, smejurija i tragično ruganje

Jaka svetlost sijalice isijavala je mrak iz poda. Stojeći čvrsto i uspravno V. je spavao . Nemirnim snom dodirivao je obe strane vazduha koji je kružio oko njega. Sa desne strane, lice mu je nažuljao grumen kamenog vazduha i terao bi ga da bira levu stranu mekšeg snevanja. Otkinuo bi delić sna, dodirujući meki jastuk strujanja letnje noći ali bi ga uživanje u snu, gonilo da nemirno promeni stranu.
Odmoran i naspavan gmizao je kao zmija. Blatom je umivao lice i sa osmehom je uživao u izrazu sopstvenosti. Ram ogledala vraćao je osmeh nazad, prelep osmeh razbijenih komada cigli ispunjavao je ram.
Stare, poderane patike navukao je na ruke i potrčao je klizeći niz dugo stepenište. Bara je ispuštala prve jutarnje zrake, a bose ruke hodale su po suncu.
Retki ljudi, sporo su jurili ka jutarnjem mraku, klizili su kroz letnji sneg i ... Zlobno bi nagazili njegove prste uživajući u jauku, ritual sreće za kraj dana koji se budio.

Komentari

Komentari