Foto: 
David Van Horn

Pariski klošar

Umorno je otvorio krmeljive oči i pogledao u lepoticu pored koje se budio svakog jutra. Ujutru je bila najlepša. Još uvek snena, modra, ali i dosadna, jednolična, a, opet, uvek različita. Nova! Umivajući talasima kameno korito, Sena se tiho provlačila ispod Mosta Aleksandra Trećeg, koji povezuje njene obale jiš od davne 1896. godine. Lagano protežući mršavo telo, zgužvani odrpanac je, zevajući, duboko udahnuo vlažan pariski vazduh. Bio je srećan. Jutro je za njega bilo pravo bogatstvo. Spavati pored Sene, i pokrivati se najlepšim mostom na svetu, privilegija je retkih. Pariski beskućnik, koji je i leti i zimi na zgrčenim leđima nosio stari, crni grombi kaput, bio je jedan od njih. U zagrljaju Aleksandra Trećeg osećao se sigurno, kao kod kuće. Kao pravom domaćinu, sve mu je bilo poznato. I delimično pozlaćeni bakarni anđelii i prelepe bakarne nimfe, koje su stražarile na mostu iznad Sene, i beli, mermerni, pozlaćeni ovalni stubići, koji su sa gornje strane bili spojeni pločom od crnog mermera, i bakarni, kitnjasti stubovi sa plavim fenjerima, koji su se protezali celom dužinom mosta. I prelepa Sena! Ujutru modra, u podne zelena, predveče ljubičasta, a uveče sjajna! Blještava! Zlatna! Ukrašena odsjajem plavih fenjera, noću se hranila i sjajnim pariskim treptajima, koji su se davili u njoj. Sena je bila magično ogledalo Pariza!

Stari pariski klošar je svakoga dana gledao u četiri visoka četvrtasta stuba od belog mermera, na kojima su se propinjali pozlaćeni krilati konji. Zlato ga je pratilo kroz život, bilo je njegovo prokletstvo! Od  dečjih snova u pozlaćenom krevecu, stigao je do umornih staračkih snova pod pozlaćenim mostom! Ima li veće kazne? Dete koje je rođeno bezgrešno, ostavljeno je na milost i nemilost tuđim gresima! Prokletstvu! Nema, i nikada neće biti većeg prokletstva od jevrejskog: Dabogda imao, pa nemao!

 Prišao je Seni najbliže što je mogao, zahvatio je šakama malo vode i vlažnim prstima protrljao krmeljive oči. Ovo je bio svakodnevni ritual! Ovako je počinjao dan pariskog klošara, kome je prošarana seda brada pokrivala sve osim umornih smeđih očiju, ispod kojih su se gužvale sitne bore na tamno-sivoj  koži. Dve duboke brazde, ispod uvelih jagodica, gubile su se u dugoj prošaranoj, sedoj bradi oronulog beskućnika, koji je, još kao dete, osetio najveće zlo. Svoje bore je zaradio davno, u nacističkom logoru, u vreme kada je njegov život dobijao sasvim drugi smisao. Stavivši deformisanu beretku na sedu, ulepljenu, prljavu kosu, pariski klošar je uzeo dugački štap u levu ruku i hramajući krenuo... Njegov je bio čitav svet! 

Krenuvši od Mosta Aleksandra Trećeg, išao je avenijom Vinstona Čerčila, koja se ulivala u Jelisejska polja, i nastavio da se kreće njenom desnom stranom. Zastao je pored restorana Madrigal i pogledao u veliku praznu baštu. Crvene stolice su bile podignute na crvene stolove, a veliki crveni suncobrani su bili sklopljeni. Podigao je pogled u nebo i shvatio da je ovog jutra poranio. Ne obraćajući pažnju na elitne, skupe prodavnice, pariski klošar je, pomažući korake dugačkim štapom u levoj ruci, nastavio da se kreće Jelisejskim poljima. Zgrčenog tela u starom grombi kaputu, gladnim pogledom je tražio restoran koji je već počeo da radi. Namestivši crnu iskrzanu torbu preko ramena, prošao je pored bara Atrijum, kafea Starbaks i zaustavio se u hladu platana pored restorana Pjer. Bio je zadovoljan, bašta je bila skoro puna. Veliki suncobrani su pokrivali baštu koja je bila ograđena zelenim tujama, pa je ispijanje kafe u ovoj bašti bilo pravo uživanje. I, sve bi bilo u redu da mu glad nije kopala po stomaku.

Izbegavajući njegov gladni pogled, kelneri su radili svoj posao, pa je klošar prišao bliže, skoro do ulaza u restoran, i počeo da govori stihove:

„Sećaš li se Barbara, padala je kiša neprestana,

Nad Brestom tog dana, a ti si bila nasmejana, pokisla, ozarena, očarana, pod krupnim kapima kiše...

Seti se Barbara, sretoh te u ulici Sijama, smejala si se, i ja sam se smejao.

Nisam te poznavao, nisi ni ti mene,

Sećaš li se, sećaš li se tog dana, i ne zaboravi ga...

Jedan čovek ispod neke kapije, zaklonjen, viknuo je tvoje ime, Barbara...

I ti si potrčala njemu po kiši, pokisla, ozarena očarana,

I bacila si mu se u zagrljaj... Sećaš li se, Barbara“- dok je, na odličnom francuskom jeziku, govorio stihove, pariski klošar je doživljavao transformaciju. Njegov glas je dobijao baršunasto mek, a opet snažan ton, njegovo telo se ispravljalo, a oči boje badema su dobijale mladalački sjaj. Gledajući u parisko nebo, sedi, prljavi klošar je postajao zaljubljenik u Barbaru! Samo tada, sve Barbare su bile njegove, a svaki stih njen. U tom trenutku, pariski klošar je bio Žak Prever.

Gosti u bašti su se zapanjeno okretali prema klošaru, njegov izgled je bio nespojiv sa onim što su čuli. Posle nekoliko zbunjenih trenutaka, u bašti restorana se začuo iskren, topao, spontan aplauz. Ko govori Preverove stihove na taj način, mora da ima pesničku dušu. Nju ne može da sakrije ni prljava beretka na sedoj glavi, ni stari grombi kaput preko zgrčenog tela, ni težak život na pariskoj kaldrmi.

Tek tada je menadžer restorana primetio nepoželjno društvo. Puckajući prstima, pozvao je kelnera i pogledom mu pokazao na gladnog klošara. Hrana koja je sinoć ostala posle gostiju, čekala je na njega. Kada je stavio kesu sa hranom u svoju iskrzanu torbu, klošar je nastavio da se kreće najlepšom pariskom avenijom. Sa pljuvačkom u ustima, spustio se u najbliži podzemni prolaz, seo na hladne stepenice i otvorio kesu. Dok je halapljivo gutao hranu, pitao se koga sada hrani, klošara ili pesnika?   

Bratislav Rosandić

Komentari

Komentari