Foto: 
autor nepoznat

Password

Jutro na terasi. Konačno sunce. Čita Krležu ..“Do fatalnog trenutka, dok ta fatalna istina nije bila izgovorena, čitava avantura sa Isabelom Georgijevom mogla je ostati kao otvoreno pitanje:i da i ne. Laura bi, po svoj prilici, bila primila i svijesnu neistinu, kao formulu kompromisa, da je Križovec bio isto tako sklon da laže. Ali kad je on ostantativno (hvalisavo) i naglašeno , i to baš u ovome momentu, osjetio potrebu da progovori istinu da je Isabela Georgijevna zaista njegova metresa i da se ona zaista vratio ovamo u ovu ludnicu iz kreveta te mlade i tople žene, Laura je to uzela ad notam kao osudu. Kocka je pala i tu više nikakvog mesta za povratak nema. Sve ostalo bi bilo milostinja, a da moljaka. zato je ona isuviše "kćerka jednog generala"......ovo su uputstva koja je ostavio režiseru za postavku U agoniji na scenu.“

 

……

Lista ispise njenih poziva.Neki traju 6 minuta, drugi osam, neki minutu i trideset….Koliko se može toga reći u minutu i trideset sekundi.?…..

 

………….

Dovoljno je samo jedno Uf.

…………..

Seća se sebe i onih vikenda kada bi noćila kod njega. Ona u spavaćoj sobi, udobnije je, toplije, pogled na prozor obrastao lozom, peć koju bi založio samo za nju, zimljiva, gradska cura navikala na parno grejanje.

On u dnevnom boravku, na kauču nerazmeštenom, noge uzdignute na naslon. Tako mu je lakše, kaže manje ga boli a zapravo mu je to oslonac kad pokušava ogromnu stomačinu da digne i ode do WCa. Puno puta u toku noći. Prosta stvar ta prostata.

 

Retke trenutke kada ne spava (i hrče) koristi da googla, igra nekakav fudbal sa malim bratancem iz unutrašnjosti i naravno kucka se sa onom. Kada cura odradi noćnu šihtu u nekom od klubova a ne završi napudranog nosa i zuba, ispod nečijeg trbuha, zove njega. Lektora, korektora, smora šta god da joj on jeste, ali uvek sa „Lipi moj“.

 

Bože,  koliko su joj bola zadavale te njihove noćne prepiske.. Koliko ga je samo molila da prestane sa tim lipim pričicama,  da prestane blati i ono malo lepog što je ostalo od njih.

Danas, posle toliko godina, meseci, dana, a naročito noći, tako bi rado da opet krišom gleda u displej njegovih telefona. Da nemarno ostavi na istom mestu s kojeg ih je pokupila dok on čisti peć, baca pepeo. Zato mu je cveće u bašti bilo lepo, ma šta lepo,prelepo, a sočne maline u špaliru, posadjene samo za nju, organske, čiste, išao je lično po sadnice, nisu stigle da uzriju, da pusti sok da joj curi niz bradu, vrat i sliva se do trbuha. Kao da ona nije znala sve što i ta noćna cura za kuckanje. Kao da i on to nije znao.

Mogla je i ona  dorijangrejovski da proda dušu i zaustavi vreme. Ali ne ,nije želela to.

 

Želela  je da zajedno idu u banju, bili su samo jednom, ona po ko zna koji put, on prvi i poslednji.

-Nije ovo za mene, nisam ja još tako mator.

-Nisam ni ja, reče ona, ali je lepo.

Vršnjaci su bili, on izabra da ode „mlad“, ona se još nešto kao gura. A htela je još mnogo toga s njim.

 

Htela je da švrćkaju izmedju tezgi svih svetskih pijaca, cenjkaju se sa prodavcima svega i svačega, pronalaze retke slike i knjige po antikvarnicama, uživaju u neobičnim jelima, prkose zabranama i propisima. Kao one davne noći u Mogadišu, posebna večera. Kičerica za turiste, ali primili su se: 7 probranih jela, izmedju svakog ritual sa biranim pićem, nakon školjki i ribe sledi granata od limuna, da se ispere ukus mora i nastavi dalje sa sočnom jagnjetinom i kus kusom. Kamenica servirana na hrpi soli, oboje u polumraku separea pomisliše da je to kupa pirinča, on halapljiv kako ga Bog dao posisa školjku i zagrabi ljušturom punu šaku soli. Danima je pio vodu a ona se danima cerekala.

No nije joj ostao dužan. Nakon božanstvene jagnjetine ide vino. On se sporazumeva sa konobarom, ona ne zna francuski, a i da zna on je taj koji uvek bira piće. Iako ne pije. Zna kakva vina voli, poznaje joj ukus u svemu. Suvo crno. Ali nekako ispade jako crno. Cura ispi celu bocu i naravno počinje da peva. U svetu gde žene još uvek nose feredže ona peva let the sunshine in…u noćnom baru. A ne ume. Uz bogatu napojnicu napustiše lokal bez posledica. Ali njena razigranost i raspevanost tek na ulici dodjoše do izražaja. U tom svetu dodiri izmedju muškaraca i žena dozvoljeni su samo iza visokih zidova njihovih kuća. Na javnom mestu to je skandal. Neodoljiva želja da ga grli i ljubi u sred marokanske noći završila se pritvorom u lokalnoj stanici policije. Jedva su dokazali da su par, bračni. Različita prezimena u pasošu nisu im baš išla na ruku. Ko još sa sobom nosi venčanicu na put? Slike dece u novčaniku nekako pomogoše. Kao i onih 50 dolara diskretno spuštenih na ivicu stola.

 

Kao sada da je tamo. Jasno  vidi tu sliku. Odoše njene sandale, ali nije joj žao. Do sada bi odavno bile pocepane i bačene a sećanja se ne cepaju. I ne blede.

…………..

Ovo sunce baš nemilosrdno przi.

Eto kakva je to ona, juče prekuka ceo dan zbog kiše, a danas je prži.

Prži je i pomisao da danas kada ima sve njegove telefone, lap top i hard disc nije otvorila ni jedan mail, ni jednu prepisku, ništa. Ono što je tada vešto krio od nje, danas joj je na raspolaganju nebranjeno. I nije pogledala ni jedan.

Kada su joj deca donela te spravice, ostale iza njega, rekli su samo ovo:

- Majko, ovo ćeš samo ti znati da čuvaš. I samo tebi znači. Jer sve je o tebi. I za tebe. Sve lozinke su iste…pogledaj.

Žena zajeca, tiho zasuzi…njeno ime, ali ono koje je samo on koristio.

Pasword koji su znali samo njih dvoje…

Lozinka ljubavi.

Autor Slađana Belko

Komentari

Komentari