Foto: 
autor nepoznat

Petlja na čarapi

Sećate li  se prvih najlonki? „Vesna“ Sjenica, tkanje gusto kao džak za krompir. A i jačina im beše ista. Vuci, cimaj, tegli nikad da se pocepaju. Sedamdesete u našim životima petnastogodišnjkinja. Naše majke, bake, tetke, nosile su čarape . Na haltere. I govorile da smo suviše mlade za to.  „Nada“ u crnosivom pakovanju, sjajne čarape , u pravom smislu čarape. Koje lagano namotavaš na prste obe ruke, navučeš na nožne prste i onda klizeći uvis oblačiš. Još ako to neko gleda, e onda proces traje tri puta duže. Kačiš prednji deo na prednju žabicu, onda zamahneš kosom preko ramena, pogled takodje ode u istom smeru. Lagano se izviješ u struku i zakačiš bočnu žabicu. Ovlaš oližeš prste i još jednom polako pogladiš čarapu uz nogu, svilenkast sjaj i dodir pali prste ali i poglede posmatrača. Ritual zavodjenja oblačenjem, Inverzno od svlačenja. Ali obećavajuće za sledeći put. Koji s nestrpljenjem oboje čekate.

Danas devojke nose patike, kratke soknice i farmerke na pola zadnjice. Samostojeće čarape uz kratku, kratku ali baš kratku haljinicu zategnutu preko kineskih umetaka za guzicu i visoke štikle za igranje u klubu i saplitanje do wc. Sve se dešava brzo, možda čak i u istom tom smrdljivom toaletu, sa napudranim obrazima ali i nosom bogami. Usta peru sapunom narednog jutra i prilično iscepanih čarapa, čekaju jutarnji tramvaj. Do narednog izlaska i novih čarapa.

A mi smo naše čarape čuvale kao relikviju Skoro sa strahopoštovanjem skidale u tami svojih devojačkih soba. Prale odmah po svlačenju i odlagale u original kesu do narednog puta. Nove žurke, novog odlaska na karadjordjevu šniclu u Golf ili tek izvadjenu kečigu u Banovačku Citadelu. Retki motorizovani momci, kad bi maznuli ćaletu auto bili su na ceni, ali ipak smo se više kačile na dobre igrače iz KST ili lokalne košarkaše iz Bunkera. Tih godina je čuvena petorka Ćosić, Dalipagić, Kapičić, Kićanović, Slavnić harala evropskim dvoranma ali i našim srcima. Svaki momak koji je držao do sebe mogao je da baci 100 slobodnih bacanja zaredom sa skoro stoprocentnim ubačajem. Sva školska dvorišta imala su koševe i svoje navijačice. U kratkim suknjama i Vesna unihopkama. Čarape su bile za one retke koji su umeli da ih skinu.

E, u tom skidanju desio bi se i po neki peh. Slučajno zakačene kopčom sa muškog kaiša ili ručnog sata niz čarapu bi krenula petlja. Kao da nam je neko otvorio krvotok. Klizila bi lagano ostavljajući jasan trag sve do ojačanja na peti. Nepopravljiva šteta. Samo za bacanje. Dok nismo otkrile male pogrbljene ženice u uglovima hodnika starih vračarskih zgrada sa mermernim stepeništem. Tik negde uz mrežastu kućicu lifta bio je i njihov kavez. Nekadašnje vlasnice tih zgrada, posle rata proglašene reakcijom bez mogućnosti da svoje znanje francuskog, klavira i lepih manira ma gde prodaju, za novu vlast su bile nepoželjne, za odlazak preko matore,i tako setiše se jedinog što znaju. Hvatanje petlji na čarapi.

Jedna hoklica, slaba sijalica , čaša i posebna kukica. Veštim pokretima, kao nekada kad su ih oblačile, rastezale su čarapu preko čaše, hvatale zdrav početak i spretnim prepletajima spašavale što se spasiti može. A moglo je. Da se teškom mukom nabavljenim čarapama produži vek, da se još kojih desetak puta svuku i obuku, da zavedu još ponekog i stvore iluziju kako  vlasnici malog kaveza, čaše i kukice da su još uvek korisne i da mogu da zarade z a sebe tako I vlasnico čarapa, opravljenih za sitninu, da su i dalje kraljice lokalnih igranki i da ima nade da se i njihova noga nadje iznad nekog prolaza sa toplim vazduhom a suknja zavijori kao Merlinkina do samog ruba haltera.

Koliko petlje je trebalo imati i započeti to skupljanje petlji?  Koliko petlje je trebalo imati kad sa 15 godina nosiš svoj prvi par najlonki da ti ih oprave?

Čini mi se da smo svi bili srećniji od današnjih HM kupovina na pola tuceta. Ili kineskih sa hauba automobila.

I nije neka priča. Ali lepo je sećanje.

Komentari

Komentari