Pisma

Stizala su svakodnevno po jedno, ponekad dva, tri, pogotovo ako poštar ne dodje iz nekog razloga baš svaki dan.
Pisma puna čežnje, nedostajanja, iks, iks, iks, bezbroj ikseva. Iks, poljubac.
Prolaze dugi dani, beskonačni mjeseci.
Čuvala je svoja pisma kao najveću dragocjenost.
Tu su se skrivala najnježnija osjećanja, toplina, zaklinjanja na vječnu ljubav.
Vezivala ih je u snopove po deset, crvenim mašnicama.
Vrijeme je sporo prolazilo, no teklo je kao velika, tiha rijeka.
Nisu ni slutili kako život zna da se nestašno poigra.
Vratio se, vojni rok završen.
Nešto se promjenilo. Nema onog plamena u kome su izgarali.
Godinama je ponavljao jednu rečenicu, ali nikad do kraja.
Pokušavala je da nasluti, ali ne, ne ide.
Te večeri je znala."Lijepa si, draga, volim te ali... Nisi za mene"! prošaptala je kroz suze. Plakali su oboje, opraštajući se od prve, nezaboravne ljubavi.
Pisma su ostala u roditeljskoj kući, jer nije red da ih nosi u svoj novi dom.
Neko drugi je zauzeo njegovo mjesto i otvorio novo poglavlje života.
Vatrena stihija je progutala snopove vojničkih pisama uvezanih crvenim mašnicama kad je granatom zapaljen stan u kome su ostali samo sitni komadići papira i prah pepela.
Je li to ljubav izgorjela, nestala?
Najljepše godine mladosti, ranih proljeća, dana kad su razdragano pričali sa pticama, grlili mlade breze, ustreptalo šaptali nježnoj travi.
Kroz plamen se izgubio drvored na rubu duge ulice kojom su šetali do dugo u noć.
Danas, četrdesetak i više godina od tada, u toplim nocima početkom ljeta pojavi se dašak vjetra koji donese miris spaljenog papira.
U srcu je zaključana slika, sačuvana zauvjek, i na poledjini ispisana nevještim, gotovo dječijim rukopisom:"Voljenoj, za vječnu uspomenu na dane kad smo otkrili naš svijet".

Autor Branka Jugo