Foto: 
autor nepoznat

Pisma iz zaliva (drugi deo)

Nije bacio so preko ramena i niko nije prosuo vodu za njim kad je odlazio, a potonuo je duboko u plavu tamu i tamo našao mir koji mu je dugo izmicao.

Plavo na sjever. Žuto na jug. Bor, šljiva i bambus. Ne zaboravi. Pročisti tijelo, razbistri dušu i otvori um. Lotosov položaj, udahni stomakom, a ime, ne pominji.

Stavi tri tačke na nedorečeno, samo ne izreci ono što se izreći ne smije. Ne reci da te boli. Ne priznaj da želiš. Ne boli me jako. Lažem sebe, jer lagati jedino znam. Jedini jezik koji moje sanjarsko obilčije razumije.

Vidim zmajeve u obrisima oblaka, vidim svjetlo u kapi kiše, vidim ljubav gdje ne postoji.

Vjerujem u laž, jer istina je stara vaspitačica, stroga i kruta, bezdušno udara  po rukama sanjara. Krvavi tragovi ostaju na dlanovima zaluđenih, zagubljenih, zaljubljenih, zaboravljenih. Na suncu vidni nezaliječivi ožiljci.

U podrhtavanju kapije čujem korake prvog proljeća.  Slatki povjetarac što mirise ljeta donosi, a proljeću prehodi, u baštu noćas ulazi, da rasani usnule pupoljke, da razigra listove i latice, paukovu mrežu da uznemiri, mene da probudi i dobro jutro mi poželi.Jutrom da pronađem dan.

Brza sam. Razdaljine prelazim brže, mislim brže, brže pišem, čini mi se brže prestajem da postojim. Kuda žurim? Da okončam život? Da li me plamen lomače nekog predhodnog opominje, ljudi se boj, njihova su srca tvrda, a njihove potrebe sirove? Da li je tjelo samo ono što imamo, da li je nešto od duše u nama ostalo?

Tišina crkve moj je mir, udah zapaljenih svijeća, zvuk pucketavog ulja, obrisi tamjanovog dima, od lomače do tamjana nije dalek put. U mislima je sve blizu.

Na nekom drugom kontinentu jedno srce krvari, utjehu nalazi u mom ćutanju.

Kad kažem: „ Idi“ , ostaje, kad kažem: „ Ostani“, ono nestane, ako kažem: „Nestani“, otići će zauvijek, onda će krvariti srce moje.

Ne mogu ništa da pružim sem tišinu, tišinu onoga što nisam i što ne mogu postati. Ako skočim , neću se povrijediti, viknem, neću se čuti, jer me zapravo nema. Samo moja sjenka vara da postojim, ako se izmaknem, ona će se pomjeriti.

Vlasi koje me krase nisu tamne, već gore poput plamenog žara, a moje oči nisu tople, već zvijer počiva u njima.

Trči, trči najbrže što možeš, neka te mirisi šume opiju, neka te na izvoru voda umije i miris lišća umiri.

Trebala bih nestati da bih se ponovo pronašla, jer ako se pronađem, a ne nestanem, zauvijek ću se pitati kakva bi bila ona druga, ona druga nastala iz ničega.

Oči me ne vide, ne gledaju. Ista žudnja razdire dubinu, čopor se povukao u jazbinu. Hladna noć se nadvila nad planinom, hladnoća se uvlači pod pokrov noći, prizivajući jutarnju maglu. U susret svitanju, prolama se urlik.

Površina jezera podrhtava u tami, vjetrovi se podižu u tišini, jeza tumara kožom. Opet sam zaspala na proplanku, tu gdje sam najbliža mjesecu, tu gdje ću prva osjetiti usnulost noći i dodir jutra.      

Podižem ruku ka nebu dok pod leđima osjećam vlažnu zemlju, želim uhvatiti dah divljine, da se kroz prste provuče onaj zov, urlik što reže svitanje nad dolinom. Na trenutak to više nisam ja, to je ona. Kose vatrene, oči lažljive, ruke na krilu sklopljene, crna odora rasuta. Tišina i bol, ona ili ja.

Opet sam sanjala.

Komentari

Komentari