Foto: 
autor nepoznat

Pitaj olovku za sve, samo ne za šumu

Kroz uske prozore, šturi zraci sunca, jedva da su se probijali kroz asuru koja je mirisala na ustajalu prašinu i duvan. Dimilo se sa stola na kom su, pored staklene pepeljare s puno opušaka, bili razbacani listovi kucanih slova na mašini, pa još potvrđeni plavim pečatima i faksimilima. Jedna ruka je podbočila raščupanu glavu muškarca srednjih godina, koji se baš na ovom mestu opisa, slučajno, osećao jako starim i nepotvrđeno tužno, jer to ne beše u stručnim dijagnozama među tim hartijama. A najtačnija je ona dijagnoza koja se ne pokazije u vrednosnim tablicama, samo je treba otkriti.

"Kažu, veseli ljudi ne oboljevaju od potmulih bolesti. To su oni ljudi, koji se na sav glas smeju, neuzdržano, pljeskajući se po kolenima. Postoje takvi ljudi, iako se već neko vreme smatraju ugroženom vrstom.
Među njima ima, sasvim sigurno, pevača, svirača, pesnika lepršavih stihova, plesača.
Umiru i oni, o da, svakako. Ali, oni to tako brzo obave, kao da su izveli šalu, pa umru na prečac, zaustavljeni usred dve oktave ili u žustrom, strastvenom okretu.
A strast ume da dovede život do vrhunca, pa ovaj nema kuda dalje, preostaje mu samo da padne ili skoči, ka dole, a nekada i na gore. Na volju mu. Ako se on uopšte pita... I, tu se ono, večito pitanje, "hamletovsko", uvek pojavi. Valjda zato što nikada nije ni dobilo odgovor. Kralju Solomonu ne bi to prošlo tek tako. Ne bi dozvolio da jedno, naizgled, tako jednostavno pitanje, nema odgovor vekovima. Zato je Hamlet možda najčitanije štivo, pored Biblije. A u Bibliji, kažu, nalaze se svi odgovori. Samo ih treba naći. Hamlet ga, očigledno, nije našao.
A šta biva s onima koji obole tiho, pa se s bolešću druže, jedu, piju, spavaju, nekada i godinama? Tu se, zasigurno mora naći i neki melanholični plesač bez partnera, pesnik sa olovkom koja piše mekim srcem grafitne olovke, slikar koji zaluta u sfumatu sopstvene slike, pevač koji šalje glas praznim stolovima u letnjoj bašti kraj obale, dok bura podiže stolnjake, glumcu koji zaboravi da je njegova replika na redu, a ni šaptače pod daskama ne čuje, samo tišinu koju je sam stvorio... Umiru tiho oni koji se rasplinu u svemu i svakome, toliko, da zaborave na sebe da postoje."

Dok je tako sakupljao misli u neku smislenu formu, olovka, drvena, našla mu se u ruci. Pod laktom druge ruke, koja je do tada držala njegovu glavu, izvuče prazan list hartije. Ono o čemu je mislio, došlo mu je da izruči na tu belinu.
Ili je to olovka htela?
Zapisao je:
"Da li je hrabrost časno sebi od uzeti život ili je hrabrost ostati živ?
Da li je kukavičluk živeti bez čast ili uzeti sebi život, makar i časno?"

"Kako god. Nema posle ispravke", ovu je rečenicu dodao sebi u mislima.

Srknu gutljaj kafe, da bi ga taj oštar ukus ohrabrio, slova su mu delovala zlokobno i nakostrešena.
"Eto, kafa...
Neke, sasvim obične stvari, mogu da nas vrate sebi. Sebi?! A to "sebi", tako je rastegljivo...i prozračno...
Zašto opet misli o tome?"

Tu se zaustavio, jer slova su postala bleda i nekako "labava".
Da li zbog malopre pomenutog pesnika s mekim srcem olovke, odbijajući svaku sličnost, zaoštrio je perorezom njenu drvenu građu, pa se i olovno srce zašiljilo.

"Hmm...liči na nešto zaista ubojito. Bolje da njom ubijem hartiju, nego sebe."
Naježi se od te pomisli.
A i zašto bi? Zbog stanja u firmi? Zbog ratova u svetu, gladi u Africi, klimatskih promena, alimentacije, koja će verovatno opstati i nakon kataklizme...a možda zbog čudnog pogleda doktora u njegov rendgenski snimak pluća. Nije ništa rekao, a to tek zlokobno zvuči. Samo ga je nekim papirima prosledio za dalje analize, kao neispravnu mašinu na pripremu za servisiranje. Zamislio je kako će svakako ovde roboti zameniti ljude, pa strah od smrti neće ni postojati.

Olovka, oštra i preka, zaškripa sama po papiru.
"Baš se" naoštrila"! Kako samo opominje!" pomisli.

Zagledao se u rupice na asuri, koja je, kao slap od slamčica, odvajao njegovu sobu od spoljnog sveta. Dugo je gledao, a ništa video nije. A onda, pojavi mu se u njoj ljudska prilika. Bila je to figura samuraja, sa bodežom oko struka, zapletenog u svileni pojas. Bio je žut, što za Japanca nije ništa neobično. Ali, ovaj je bio previše žut.
I preznojavao se, drhtao. Hteo je da posegne za tim hladnim oružjem oko sopstvenog struka.
Oklevao je...
A zatim, prikaza mu se čitava scena. Učini mu se da čuje i tiho, tužno zapevanje.
Svakako, na japanskom.

.... Procvao je danas
Sutra će pasti na moj grob
Trešnjin cvet

- Ne brini, svima ću reći da si to sam učinio.
- Oh, kako si ti dobar čovek.- reče samuraj prijatelju, poljubivši mu malu, žutu ruku koja je držala katanu.

Oštar fijuk, bljesak. A onda - prigušen krik je dozvao tminu što se spustila na telo na podu, prekriven "tatami" prostirkom.

Dva tamna, kosa oka, prepuna zahvalnosti, pustila su po suzu.

Zatamnjenje

Kao sa izbledelog platna, umirući japanskim vitez i njegov plemeniti verni prijatelj, iščezoše kroz rupice asure. Ponesoše ih sunčevi zraci.
Zurio je i dalje, pa mu se vrat ukoči malo, te s blagom mučninom spusti pogled na papir i olovku, koja je nestrpljivo čekala. Šta je čekala?! Da zapiše ovu priču? Pa, on nije pisac!
Kakav čudan dan...
Ipak je poslušao olovku.

Iz susednog stana, kroz šarke njegovih vrata, širio se miris pite.
A to se već dešavalo i pre. Mere vanile i cimeta su bile izdašne, nema šta!
Za otprilike, pola sata, zakucaće na vrata, s ovalnim tanjirom u ruci, oslikanog ruba roze cvetovima, a na njemu, u pravilan krug poređani- parčići pite. Od jabuke, višnje, bundeve.... Sve mu se dopadaju.
A i ona mu se sve više dopada...
I zaista, nije prošlo puno vremena, tek što je završio poslednju rečenicu, zakuca na vrata komšinica, namirisana kuhinjom i sapunom mirisa jorgovana. A u ruci joj, punačkoj i mekoj, pun tanjir pite.

" Volite pitu s trešnjama?"

Ivana Đorđević
21.januar 2025.godine
u Beogradu

Komentari

Komentari