Pobježe baba!

Ovo o čemu ću sad pisati desilo se u jednom podmajevičkom gradiću, a vjerovatno se nešto slično dešavalo i u drugim mjestima naše lijepe otadžbine. A junak priče, ni manje ni više, nego starica od osamdeset i koju godinu.

Majevička sela su bila čuvena po velikim porodicama u kojima se znalo ko je domaćin i šta ko radi. Posla je bilo i previše, kako za muškarce, tako i za žene, a i djeca su od malih nogu imala svoje obaveze.

Učestali ratovi, ideološki i nacionalni sukobi, kao i boleštine, često su prorjeđivale stanovništvo, ali ništa nije tako katastrofalno uticalo na njegov broj, kao odlazak u pečalbu, trbuhom za kruhom. Prvo je odlazila sirotinja, koja je, u nadi da će se nekad vratiti, u zavičaju gradila najveće i najljepše kuće. Za njima su se uputili i malo bogatiji, dok se na kraju, sela a i manji gradovi, nisu ispraznila. Jedni su vodili druge, a to se dešavalo  najčešće ženidbom i udajom. Ljubav je bila na cijeni, a viza za Švajcarsku, Austriju, Njemačku, Italiju, pa i Sloveniju, mogla je da bude presudna da se osrednja cura uda za najboljeg momka i obrnuto.

Kuće i imovinu su čuvali starci, trudeći se da sami obrade sve što su u prošla vremena radile cijele porodice. Doduše, sada sa mehanizacijom. Radili su kao da im djeca nisu slali i donosili novac. Proširivala se kuća, pravile pomoćne zgrade, kraljevske ograde, trijumfalne kapije...

Na onaj svijet su odlazili tiho, onako kako su i živjeli. Najčešće su muškarci prvi išli bogu na istinu, a bake ostajale da čuvaju imovinu i uspomene na vremena kad je kuća bila puna čeljadi i kad su se poštovali stariji. Nisu dale da se ognjište ugasi.

Vremenom su starice postajale sve nemoćnije i predstavljale teret svojoj djeci. To što su one njegovale svekra i svekrvu, nije značilo da će njih paziti njihove snahe i sinovi. Pa neće zbog toga napustiti Švajcarsku, nema za njih posla u zavičaju, a nije još vrijeme za privatluk. Neće djeca da se vrate. A bake, i da ih je ko zvao, neće da idu tamo u tuđinu, ni po koju cijenu.

Samo po sebi se nametnulo jedino moguće rješenje, smještaj u starački dom. Nicali su kao gljive poslije kiše, a najbliži je bio udaljen svega nekoliko kilometara, na ulasku u grad. Pritisak je bio takav da se nisu mogle oduprijeti. Uz zabrinute sinove, uplakane kćeri, zagrljaje unučadi,  morale su pristati da se pokolju kokoške i pjevac gravoran, a vjerni pas i umiljata mačka puste da sebi traže drugi dom i nekog mlađeg domaćina.

Na brzinu su, često i  po prvi put, pakovane stvari u putne torbe, brižno zaključavane zgrade, pa i kapija, uz molbu rođaka i komšija da pripaze na kuću.

Starački dom u koji su Petru smjestila njena djeca je bio prilično blizu kuće u kojoj je rođena, a još bliži kući u koju se udala. Većinu stanara i osoblja doma je znala ili je čula za njih, ali to ovoga puta nije puno pomoglo da se tamo osjeća dobro. Prividno je bilo sve u redu, hrana, higijena, osoblje, ali baki ništa nije bilo potaman. Nedostajala joj je njena kuća, pogled na susjedna brda, njene lastavice i vrapci koji su se po cijeli dan motali po dvorištu. Nije mogla da spava na tuđem krevetu. Ko zna koliko ih je umrlo na njemu.Hrana joj je bila bljutava, najradije ništa ne bi jela. Možda bi pojela kakvu krušku, šljivu, jabuku, kad bi imala gdje da ubere. A tek voda, nigdje nema vode kao iz njenog bunara.

Odlučila se na očajnički poduhvat, pobjeći odavde, pobjeći što prije. No, to nije bilo nimalo lako. Oko staračkog doma je bila visoka ograda, a imali su i čuvara koji je regulisao ulazak i izlazak iz doma. Baba Petra, hajduk žena, brzo je shvatila kako to funkcioniše i skovala plan. Ako bi se uputila na kapiju i iskoristila neopreznost portira, brzo bi je stigli i vratili. Treba ih nadmudriti, zbuniti, iznenaditi. Sakrila se u kotlarnicu iza gomile drva. Brzo su počeli da je traže. Otvarali su i ta vrata, ali su ih još brže zatvorili. Organizovali su pravu hajku, svuda je tražili, ali baka Petra kao da je u zemlju propala. Pala je veče, ako se ne pojavi, moraće je ujutro prijaviti policiji. Puće bruka, smanjiće se rejting njihovog doma. 

Pod okriljem noći i frke koju je izazvala, iskrala se i krenula svojoj kući. Put je znala napamet, od svakog svjetla se sklanjala. Nekoliko puta se odmarala, ustajala i sitnim koracima grabila poznatim putem.  Od svojih stvari je uzela samo ključeve. Pažljivo je otključala kapiju i opet zaključala, otvorila kuću, poljubila vrata i onda se prekrstila. Sijalicu je samo nakratko uključila, tek da vidi krevet i nađe ćebad. Legla je, onako u odijelu, pokrila ćebetom i odmah zaspala.

Milan Pantić