Foto: 
Nepoznat

Pogled na dar

Beograd je lep grad, ali je malo zabačen od Pepeljevca, voleo je da kaže Janko dok je živeo u Pepeljevcu. Danas, petnaest godina kasnije samo bi se setno nasmešio kada bi mu ta rečenica  pala na pamet. Godinama je Beograd usvajao Janka, prilagođavao njegov palanački karakter, akcenat, životnu filozofiju, pa mu je njegov rodni Pepeljevac postao mnogo zabačen od Beograda. Već petnaest godina Janko nije posetio svoj rodni kraj. Ništa ga nije vuklo, svrbelo,  ništa mu nije izazivalo osmeh na licu, ni teralo suze na oči kada bi se setio svog detinjstva, mladosti, momkovanja. To vreme je za njega bilo kamen bačen u vodu, koji potone ne praveći krugove, pa se, posle petnaest godina u milionskom gradu, Janko osećao odbačenim i usamljenim. Iščupao je svoje korene iz Pepeljevca, ali se oni nisu primali u beogradski asfalt. Godine su prolazile, a on nije uspevao da nađe devojku pored koje će ostati duže od mesec dana. Pitao se da li je greška u njemu, ili su devojke u Beogradu bile jedan drugi svet, njemu stran od prvog dana. Približavala se Nova godina, a Janko je opet bio sam. Nije imao srodnu dušu sa kojom bi mogao da se opusti, da se raduje i tuguje, napije i opsuje! Koju bi mogao da poljubi u punoj kafani, a da mu ona to ne zameri, da svaki njegov gest ne bude praćen njenim čudnim pogledima. I večeras je lagano išao prepunim beogradskim ulicama, sam, bez ikakvog cilja. Gutale su ga sjajem ukrašene ulice, a praznična muzika je pratila svaki njegov zalutali korak, ne dozvoljavajući mu da potone u reku tužnih sećanja. Izbegavajući gužvu užurbanih prolaznika, spustio se podzemnim prolazom na Terazijama i pošao ka drugom izlazu, koji se završavao pokretnim stepenicama. Zastao je ispred izloga u podzemnom prolazu, da ga topao vazduh iz robne kuće malo ugreje, i krenuo dalje. Uvukavši se u toplu jaknu i svoje ušuškane misli, lagano se peo pokretnim stepenicana prema restoranu Kasina. Polako se pred njegovim pogledom otvaralo sjajno, blještavo beogradsko nebo, sve glasnija muzika je budila njegova uspavana čula, pa je opet primećivao ljude oko sebe. Dok su ga stepenice polako nosile ka vrhu, pitao se ko su ljudi koji silaze pokretnim stepenicama. Da li i oni traže sebe u drugima, ili su, kao i on, izgubili poslednju nadu. U trenutku mimoilaženja sa njima, primetio je ženu u bundi, kojoj su šal i krznena kapa pokrivali čelo i lice, pa je za njegov radoznao pogled ostao samo par ženskih, lepih očiju. Duboki pogled ga je ranio, a on još nije osećao bol. Stigavši do vrha, sišao je sa pokretnih stepenica i tada mu je sevnulo u glavi. Blic, munja, osećaj koji se ne može opisati. Prepoznao je oči koje su ga pogledale samo na tren. Okrenuo se i video da, držeći muškarca ispod ruke, ona čeka njegov pogled. Kada su im se pogledi ponovo sreli, sklonila je šal sa lica, osmehnula mu se i mašući nestala u prazničnoj gužvi. Tada ga je zabolelo. Zadrhtao je kada je pogledom uronila u njegovu dušu i napravila koncentrične krugove u njegovom sećanju. Setio se svega, setio se vlasnice lepih očiju, prvog poljupca, njegove prve i jedine ljubavi. Dobivši najlepši novogodišnji poklon, setno se osmehnuo svojoj prošlosti, i nastavio da se lagano kreće beogradskom blještavom ulicom...

Bratislav Rosandić

   

 

 

Komentari

Komentari