Foto: 
Gavin Clarke

Ponedeljak

Sa zemlje ličila je na neobično ptiče prvi put pušteno iz gnezda. Vetar ju je nosio kao vaticu maslačkovog semena. Potpuno nemoćna da obuzda padobran, mogla je samo da gleda kako se krošnje približavaju. Nje stigla ni da pomisli na boga, usledio je snažan udar i cepanje, propadanje, bol, mrak. Prastarom šumom ponovo je zavladao mir. Njen pad nije poremetio ništa od vekovima ustaljenog života u beskrajnom zelenilu. Više nemira uneo bi prvi zimski severac, samo se njoj činilo da se ceo svet srušio zajedno sa njom i prestao da postoji. Ono što je za nju trajalo predugo, bio je samo tren u vremenu koje se drugačije merilo tu u večnosti.

Samo otvaranje očiju predstavljalo joj je izazov, duboka posekotina presecala joj je čelo i oba kapka. Glasno je jauknula kada ih je najzad otvorila i u panici pogledala svoje slomljeno telo. Otvoreni prelom potkolenice napravio je bakarnu baru po mekom, igličastom pokrivaču na koji je sletela. Pocepani padobran lelujao je visoko iznad krovova krošnji. Samo su joj ruke bile čitave, isečene, ali cele. Pokušala je da se podigne, ali je vrisnula od parajućeg bola u udovima. Polako je sela i naslonila se na drvo sa kog je spala kao seme šišarke. Znala je šta mora, prvo da stegne ranu, da zaustavi krvarenje, rana je bila gadna i ukazivala je na to da će ubrzo iskrvariti i umreti ako se odmah ne podveže. Pocepala je košulju i drhtavim rukama obmotala tkaninu oko noge. Stegla je povez iz sve snage i od stravičnog naleta bola pala u nesvest. 

Probudila ju je hladnoća šumske noći. Nije imala čime da upali vatru, niti čime da se ogrne, drhtala je celim telom. Prvi put od pada pogledala je oko sebe i iznenadila se dubinom mraka koji ju je progotao. Podigla je pogled, dah joj je zastao, lepota miliona zvezda zurila je u nju kao nemi svedok njenog stradanja. Setila se reči koje joj je baka stalno ponavljala kao putokaz, posle najgušćeg mraka dolazi sunce, a nekoliko bolnih suza iskrade joj se iz krvavih očiju. Uši su joj se teško privikavale na apsolutnu tišinu, svaki drhtaj lista odzvanjao je kao grom kroz prazninu. Pomislila je kako baš sada oko nje caruju životinje koje bi se rado sladile njenim ubogim telom. Ta misao je prestavi, natera je da pokuša šakama da napipa komad drveta ili grane kojim bi mogla da se brani. Strah joj je oterao hladnoću i ona oseti vrelinu znoja kako joj natapa komade košulje i nekontrolisano joj istiskuje tečnost iz bešike. Sada je sedela u sopstvenom urinu, nemoćna da se pomeri, ali rešena da se drži do tog sunca, do čuda koje će je izvući iz ove nepregledne šume i vratiti kući.

Gledala je u zvezde, setila se kako je predhodnog jutra izjurila iz stana sa hrpom pogrdnih reči na jeziku. Kako li je on zamišljao da ceo život provedu zajedno, ako je nameravao da je kontroliše, da joj uskraćuje stvari bez kojih nije postojala. To što ga je volela nije značilo da će se odreći skupo stečenog neba. Nije želeo da ona leti! Želeo je da je posadi u saksiju i zaliva, da je čuva na dlanu kao kap dragocene vode. Ona nije nije bila ništa bez aviona, bez neba I oblaka. Bila bi sasvim obična da nema krila, verovatno je ne bi ni primetio. Znao je on to, voleo je on to u njoj, ali sada je želeo da ona sleti i izrodi mu gomilu dece. Bože, kako je samo volela tog čistog, jednostavnog čoveka. Kako je uživala u malim pažnjama, u dodirima, u dugim, slatkim noćima, u gomoglasnom smehu kojim ju je hvatao i krao joj srce. Sada se gorko pokajala što je baš toga jura bila tako otrovna, što ga je oterala kao psa iz života koji bez njega više  ne vredi ništa. Pred očima joj zaiskriše varnice na komandnoj tabli, vatra iz motora, paničan skok u nepoznato, a sve to samo da bi mu rekla izvini, da bi ga vratila.

U mraku prepoznala je par užarenih očiju. Dohvatila je štap i zavitlala njime oko sebe:

“Ne još! Još sam živa i grizem!” Oči se povukoše, bešumno, ali ne nestadoše. Pulsirajući bol u nozi postajao je jači, obuzimao ju je, bila mu je zahvalna, podsećao ju je na stvarnost koja je počela da se stapa sa košmarnim, isprekidanim snovima. Kupala se u znoju, a pred očima budili su joj se uzdasi, poljupci, samo joj je to ostalo u umu koji se polako gasio.

Prvi zraci sunca zaboše joj se kao noževi u upale oči. Morila ju je žeđ i brisala joj ostatale osećaje. Nebo je bilo vedro, bez oblačka. Šuma je disala, ponosno udišući sunčevu vatru, a izdišući dragoceni kiseonik, gust i čist kao prva duša. Pogledom je okrznula veliku, crvenu baru ispod noge, već je počela da zaudara. Polako je okrenula glavu i mutnim pogledom, povremeno se gubeći u grozničavoj agoniji, osmotrila je svet oko sebe. Sve se stapalo u obilje boja i života. Sve ja nastavljalo ciklus neporemećen od stvaranja. Divila se toj raskoši, počela je da shvata da to čudo koje čeka neće doći, da je to čudo već  tu i ona ga gleda, pripada mu. Zaspala je i sanjala je kako staje pred oltar, kako je on prenosi preko praga nove kuće, kako joj ljubi veliki stomak, nabujao od novog života. Stajala je na vratima potpune sreće. Prenuo ju je šum. Nevoljno je oterala san. Sav užaren od životne energije koja mu je izbijala iz ogromnog tela i dubokih očiju, pred njom je sedeo vuk. Dohvatila je granu i nespretno zamahnula.

“Ne još!”, prošaptala je. Vuk se pomerio nekoliko metara i seo. Gledali su se sa razumevanjem. Znala je da neće još dugo biti gladan, on je znao da ne mora da žuri. Boreći se sa snom i hladnim znojem koji joj se slivao u oči, prestala je da oseća, ispustila je štap. Poslednjim udisajem uspela je da se nasmeje:

“Oduvek sam mrzela ponedeljak…”

Širom otvorenih očiju gledala je svoje dete kako trči, slušala je njegov smeh dok je pokušavao prvim koracima da savlada stepenice. Volela je i bila je voljena.

Polako je ustao, omirisao je vazduh, okrenuo se i sačekao par malih, krznenih grudvi i vitku vučicu. Zajedno su raskomadali telo vraćajući ga prirodi.

 

 

Komentari

Komentari