Foto: 
autor nepoznat

Ponedeljak, veče

Senke oštrih ivica spuštale su se gradom, odigrale svoj ples i potom iščezle, tiho kao što su i došle s prvim sumrakom.

Stojeći kraj prozora, Rahela je malo razgrnula dvodelnu pamučnu zavesu, boje lavande, koju je po sopstvenoj želji dobila od Jace za useljenje, ulična rasveta je već uveliko gorela. Uočila je par slobodnih mestâ za parkiranje, smeškala se, gledala na sat. Njen dragi kolega Maks samo što nije stigao. Bila je u pravu. On je upravo bio uparkirao svoju korsu, malo podalje od njene zgrade, što ona sa svog prozora na sedmom spratu nikako nije mogla da vidi.

Kao što ni on nije mogao da pretpostavi da će je zateći tako ležernije obučenu, u tesnim helankama boje trule višnje i nešto bleđoj majici iste boje sa slikom dve ukrštene flašice koka-kole u visini njenih kruškastih ženskih atributa, koji lagano podrhtavaju. I oko nje kao da sve treperi u iščekivanju... 

Nešto joj se događa, čelo joj je orošeno znojem, usta kao da su joj najednom presušila. Ispija dve čaše vode zaredom, da ugasi žeđ. Vraća se na svoje stražarsko mesto. I utom se oglasilo zvonce na ulaznim vratima. 

To je on, konačno! – obradovala se i potrčala da mu otvori.

– Pa dobro mi došao, dragi kolega!

Okuražila se  ugledavši ga upicanjenog, sveže obrijanog i nasmejanog. Povukla se korak unazad i pustila ga da uđe.

– Pa bolje te našao, šefice! – uzvratio je Maks kao iz topa i zakoračivši unutra, predao joj poklon.

Sudeći po tome kako mu se bio smešio brk, nema nikakve sumnje da je upravo pomislio: Vidi, vidi kako je lagano obučena, znači nisam pogrešio, biće ovde svašta.

Onda će Rahela:

– Smesti se gdegod ti je volja. Možeš i da se popneš na luster, ako hoćeš.

Maks je izabrao trosed. Bila je to popularna mojca, od koje Rahela nije htela da se odvoji ni za živu glavu, pa je i nju preselila ovamo.

– Luster možda neki drugi put, šefice, ali samo, ako ćeš i ti da mi praviš društvo. A sad će mi dobro biti i ovde.

Rahela se na trenutak zamislila, zagledavši se u poklon – bombonjera od pola metra sa četvrt, koju je premetala po rukama, iščuđavajući se. Ne seća se da je veću ikad videla, čak ni na reklami.

– Hvala ti, kolega. Stvarno nije trebalo...

– Molim, koleginice šefice. I drugi put.

 – Ha, ha... Samo nemoj da se ljutiš, molim te, u mom selu za bombonjeru kažu da je velika šarena kutija a u njoj malo bombona.

– Ha, ha, posle neka neko kaže da je naš narod glup.

– Onda, kolega, čime mogu da te poslužim?

– Svejedno. Domaćom kafom, recimo.

E, ako je tebi svejedno, frajeru, meni nije svejedno. Biće kako ja kažem, ili nikako...  

Ubrzo stiže kafa po Maksovoj želji, sa sve ratlukom i čašom mineralne, blago gazirane.

– Nije baš kao kod onog „Tozu vampira“, a i nije to najbolje što umem. Ako ti ne odgovara, samo kaži, neću dozvoliti da odeš odavde razočaran.

– Hmm... Hvala, šefice – reče Maks ne skidajući pogled s njenih flašica koka-kole.  

A i zašto bi ih skidao, nije valjda blesav?

Smestila se u fotelju tačno preko puta njega, delio ih je samo neveliki ovalni stočić, kombinacija metal-staklo; kome se obraćala svojim izazovnim kretnjama ako ne njemu?

– Jednom, kolega, ali samo ako budeš dobar, otkriću ti u čemu je tajna onog trika sa novčićem.

– Jedva čekam.

Oboje se slatko nasmejaše. Kao da im je oboma bio potreban mali predah, da prikupe snege pred odlučujući boj.  Natočila im je po čašicu gorkog lista, pa nazdraviše jedno drugom.

– Maks, lepoto, onda da nas dvoje pređemo na stvar.

– Hajde, pucaj, šefice. Zato smo ovde.

Uzela je daljinski i oboje okrenuše malo ukoso, u pravcu golemog Sharpovog TV-a. Usledilo je nekoliko komandi na daljincu i na ekranu se ukazao kadar koji će u jednoj mikrosekundi njenom gostu slediti krv u žilama. Ugledao je sebe u društvu one trojice noćnika, svojih sapatnika, i mogao da čuje svaku svoju reč.

Bio je to udarac u pleksus koji je Maksu izbio vazduh iz pluća i oborio ga na pleća. Dum-dum metak koji ga je pocepao tamo gde je najtanji i sad kida deo po deo njegovog bića. A ona nije htela to. Htela je da ga isprovocira, a ne da ga ubije!

Gde sam pogrešila? – zapitala se.

Skočila je i brže-bolje uhvatila ga za glavu, ali on kao da je preživeo težak šok, tonuo je negde u nepoznato, mucajući nešto nerazgovetno i nepovezano.

– Maks! Maks! Jebote, šta ti je? Da li ti je dobro? – vikala je prestravljeno.   

Nije znala šta da radi, kako da mu pomogne. Pridržavala ga je, plašeći se da ne sklizne dole i da ne zvekne glavom o pod. Sačekaću da mu bude bar malo bolje, pa ću onda pozvati Hitnu – mislila je da je to najbolje što može da uradi.

– Maks! Maks! Šta ti je? Probudi se? – uporno ga je dozivala. A on je sve vreme jecao u sebi i grčevito se borio da uhvati  vazduh, pošto mu je užareno topovsko đule raznelo nutrinu.

Suze mu kaplju iz očiju kao ona blagorodna majska kiša – užasnula se Rahela od te svoje pomisli.

Ipak, nekoliko minuta kasnije njegova glava će naći utočište čvrsto priljubljena uz njen stomak.

– Maks, saberi se! Šta ti je najednom, pobogu?!

Muk. Iz njegovih usta ništa nije izlazilo, osim prigušenih jauka, koji kao da su dolazili odnekud iz njegove utrobe, a ne iz grla. Kao da ga je nešto strašno rascepilo iznutra, neki nepojmljiv užas, nešto čemu nema leka. Ili možda ima?

– Daj, izvini, molim te... Nisam imala nameru da te povredim. Nisam, života mi! – zavapila je Rahela.

Glas joj je drhtao od straha, od muke, od besa, ovako nešto nije očekivala.

Međutim, nije bilo odgovora.

Maks kao da je bio negde drugde. Kao da se na trenutak bio preselio u onu noć i sav pretvorio u onu muku koja ga je dovela tamo, među one nesretnike. Štaviše, sa TV-a je sasvim jasno mogao da čuje svaku svoju reč, sve što je bio poverio onom svom noćnom društvancu. To je sad pretilo da ga dotuče do kraja. Ali onda je najednom u njemu proključao bes, muški ponos, inat, ego, vrag će ga znati šta. Otrgao se iz Rahelinog zagrljaja i povikao zakrvavljenih očiju:

– Kako si mogla, kučko?! Kako si mogla to da mi uradiš?!

– Žao mi je, Maks. Stvarno mi je žao. Otkud sam znala šta ti tamo radiš. Otkud sam znala da ćeš da se ispovedaš! Svega mi na svetu, mislila sam da si zbrisao negde sa onom malom aždajom i zato sam te tražila po selu u gluvo doba noći.

– Kako si mogla, pitam te?! – ponavljao je uporno.

Ali onda je i u Raheli počelo da ključa.

– Kako sam mogla? Pitaš me, kako sam mogla? Bila sam ljubomorna, priznajem! Bila sam ljubomorna na nju. Htela sam sa tobom da provedem noć! Zar je to greh? Zar treba da ti se izvinjavam zbog toga? Zar treba da se pravdam zato što te...

– Daj mi tu kasetu! Odmah! Smesta!

– U redu, Maks. Dobićeš kasetu. Ali samo ako mi oprostiš...

Rahela nije stigla za dovrši rečenicu – Maks se već pružio ka njenoj polici sa video-rekorederom, ne bi li se što pre domogao tog kompromitujućeg snimka, ni najmanje se ne obazirući na Rahelu, koja će pokušati da ga spreči u tom njegovom naumu. Ipak se i ona ovde pita za nešto.

Njihov sudar dogodio se u vazduhu, pa su oboje, izgubivši ravnotežu, završili na podu, ali i dalje jednako spremni da ostvare svako svoj naum, bez obzira na posledice.

Borba je počela. Držali su čvrsto jedno drugo kao rvači koji se bore za šampionski tron. Ona beše spretnija, a on jači, ali još uvek pomalo u šoku. U jednom trenutku Maksove nepažnje, Rahela je uspela da provuče svoju nogu između njegovih i da ga snažno pritisne kolenima i butinama, a istovremeno i sa obe svoje da ga uhvati za zglavak desne šake.

– Oprosti mi, a onda radi šta god hoćeš! – ponovila je više puta dok je on pokušavao da se oslobodi od njenog čeličnog stiska. Da bi se oslobodio, moraće da je udari i to nimalo nežno – Maks je toga bio svestan. A i ona takođe. 

– Pusti me, kučko!

– Neću, dok mi ne oprostiš!

– Pusti me, zažalićeš!

– Neću!

– Pusti me, kad ti kažem!

– Ubi me, ali neću da te pustim!

U jednom trenutku uhvatila je njegov pogled kako klizi preko njenog bedra pa se spušta preko onih vitkih, prelepo izvajanih butina, od kojih bi i mrtvacu zastao dah, i odlučila je da rizkuje. Njegovu šaku zalepila je za svoju majicu, na onaj čarobni ustreptali predao gde su se zlatile one dve flašice koka-kole.

– Skote jedan! Ako ti ovo ništa ne govori, uzmi tu jebenu kasetu i nosi se u tri pizde materine!

– Šta si rekla?!

– To što si čuo! Ako ti ovo što lupa ispod majice kao drobilica za kamen, ništa ne govori, uzmi tu prokletu kasetu i nosi se da te moje oči nikad više ne vide!

Nastade tišina, i ona kao da je osetila da je nešto kao grč prostrujalo njegovim telom. Da li je to njegovo lice poprimilo drugu boju, ili se to njoj samo pričinilo? A njegove oči, u deliću trena, zasijale poput farova.

Nije više pokušavo da oslobodi šaku, ostala je čvrsto pripijena tamo gde joj je očito bilo i mesto.

Utom je i ona sklopila oči, osetivši da je njegova druga šaka – Konačno, jebote! – sama našla put i zalepila se za njenu majicu, na ono drugo najlepše mesto. 

Tako je, lepi moj, taaako... Vidiš da to ništa ne boli... – ponavljala je u sebi, opustivši ruke i prepustivši se svom dragom kolegi, da je nežno miluje.

Ako si  slep, progledaćeš... Ako si lud, opametićeš se...

Još nije bila završila misao, a Maksu je već pošlo za rukom da je oslobodi one njene tesne majičice. Bljesnuše u svom sjaju njene krupne, sočne, lepo ušiljene dojke. Maks, kao pomahnitao, ljubio ih je strasno i ludo, jednu pa drugu...

I to je trajalo i trajalo, a ispod Rahelinih spuštenih kapaka kao da je pisalo: Maks, sve ti je oprošteno! Onda su njegove usne skliznule ka njezinom stomaku, pa ka bedrima – i to je  bio pouzdan znak da je i on njoj sve oprostio.

I pošto su se, poneseni strašću, oslobodili odeće i konačno spojili, njeno lice je zasjalo ozareno blažensvom, kakvo još nije iskusila i za koje je mislila da ne postoji ni na onim mitskim obalama Goe.

To njeno lepo lice, ostaće takvo, čini se i nikad lepše, sve dok ih negde pred zoru – pošto su se posle prvog naleta strasti preselili u njenu spavaću sobu i u njenom krevetu nastavili svoju ljubavnu igru – nije savladao san.

A on je, u jednoj od onih blistavih sekundi, dok se pred njim rasprskavala vasiona, pogledao u pravcu treperave svetlosti koja se kroz tanku zavesu u pramenovima probijala u sobu i u tome prepoznao nešto što će mu konačno otvoriti oči.

Kasnije će priznati sebi:

– To je bila poruka da sam pronašao onu právu!

 

Odlomak iz romana „Do obala Goe”

Komentari

Komentari