Foto: 
autor nepoznat

Portret bezbroj nevidljivih

U glavi bubnjevi, udarci, svakakvi zvuci .Mešale su se melodije, mešale su se slike znanih i neznanih ljudi, onih značajnih i onih na koje nikada nije obraćao pažnju. Kakav košmar, pomislio je, pritiskajući naduven stomak od suve hrane, koju je gutao u hodu, ne mareći za zdravlje, hrane sa mirisima i ukusima plastike, metala.

Čvrsto je stiskao oči, kao da se bori sa nevidljivom silom, koja mu otvara oči ne bi li ga naterala da gleda, da gleda u tu najvažniju tačku spajanja, tačku života i smrti, početka i kraja.Sa zvukom svake melodije, pred njim je plesalo lice, poznato lice greha ili vrline, uspona ili pada. Lica čista i bela, lica umazana suzama, prljava od tuge.

Pitao se, da li su to aveti koje ga podsećaju, ili možda anđeli koji ga provode stepeništem. Steperništem ka vrhu, ili stepenice koje su vijugale u bezdan, sigurno, nedvosmisleno izabrane postupcima činjenja ili nečinjenja. Smenjivala su se osećanja, čas tuga, duboko urezana u datum i godinu pada, uvrede, poniženja nekoga. Ili ukradeni osmeh, setna vrlina koja uznemiri srce onim prijatnim nemirom.

"Ja, ja ne želim prošlost.", buncao je," Ja sam pokidao sećanja, bacio ih na smetlište, ove aveti neću. Neću ni lažnu lepotu ukradenih sećanja, da me vara, da sve nije, baš tako."

Želeo je NJU, samo NJU, koju nikada nije video, dodirnuo, NJU, jer samo je ONA istina, onako skromna i čedna, setnih očiju, izvajane tuge na usnama koje se osmehuju, želeo je NJU, koja mu šapuće, uspavljuje ga kao dete, NJU, koja je vatra strasti, koja mu gori deo po deo svakoga dana.

Želeo je NJU, sav mokar u razlivenom...

Komentari

Komentari