Foto: 
autor nepoznat

Poslednje cveće

„Ajde, kćeri, vreme je.“ Glas moje majke je tih, ali odlučan, zna da sam čula budilnik i da se samo pravim da spavam. Ostavlja odškrinuta vrata moje sobe da bih osetila primamljivi miris vrućih mekika koji se širi iz kuhinje. Gledam na sat, već je šest i deset minuta, skačem iz kreveta, trčim da se umijem, oblačim se, proveravam školsku torbu, ubacujem čitanku za četvrti razred, dodajem crtež praznog lastinog gnezda na temu jeseni, napolju je još uvek mrak... Mekike su kao duša, i džem od kajsija ide uz njih, iz belog lončeta s plavim tufnama se puši vruće mleko, uzimam samo dva gutljaja i žurno obuvam patike. Palim svetlo u dvorištu, iza stepenica je mali ružičnjak i u njemu po neki pupoljak , poslednjih jesenjih ruža. Ubrala sam pet najlepših, vezala ih već spremljenom crvenom trakom, uzela torbu i kišobran i požurila niz drum. Na prvoj raskrsnici čeka me Vesna  i ona nosi cveće. Danas je učiteljici rođendan. Do škole u susednom selu ima dobar sat hoda, počinje da sviće, usput srećemo i ostalu decu, njih troje, i žurimo da ne zakasnimo baš danas.

U dvorištu graja i gužva, osmaci još danas idu u školu, gledamo ih, bez zavisti, kako se glupiraju po hodnicima, čuje se zvono, pola osam je, ulazimo u učionicu i sedamo na svoja mesta.Spremili smo par recitacija i jednu pesmu za učiteljicu i svi doneli cveće, a Jovica je u maloj braonkastoj kutiji doneo mače, belo kao sneg.Čekamo je da uđe pa da joj svi uglas čestitamo rođendan. Četrdeset peti. Još samo tri nedelje je sa nama i mnogo će nam nedostajati kad završimo četvrti razred. Učiteljica kasni, što nije njen običaj  i počinjemo da se vrpoljimo na svojim mestima...

Zvrrrrrrrrrrrrr... Čujem, prvo sat, pa zatim i telefon, kako zvone i budim se sa živom slikom pune učinice nestrpljivih  četvrtaka koji čekaju učiteljicu, pre tačno trideset pet godina... Ustajem, nevoljno, ponedeljak je, spremam se za posao, žao mi sna, dodir detinjstva u njemu je bio tako živ i stvaran, prisećam se nekih likova, gde li su sad... Šest i petnaest, bus kasni nekoliko min, neću stići u pekaru,  počinje kiša... Ulazim u fabriku, među poslednjima, pije mi se kafa, proveravam ključeve, telefon, u hali me  već čekaju ista lica i iste slike, već godinama, postalo je isuviše monotono. Još sam pod utiskom nedosanjanog sna od jutros, kuvam kafu, prelistavam dnevni raspored i čujem piskutavi signal iz telefona. Poruka. Kome li je toliko hitno , pitam se dok otvaram  SMS... “Umrla mi je majka sinoć. Sahrana će biti sutra , na starom groblju u našem selu.Volela bih da dođeš. Juče smo razgledale  stare albume sa slikama, tebe je najviše pominjala, a nije te videla dve decenije.“ Nina.

Ispada mi telefon iz ruku, dok gledam u prazno, zgranuta. Nina je moja drugarica iz klupe i jedna od najboljih drugarica iz ranog detinjstva, dugo se nismo videle, ali smo uvek bile u kontaktu. I da, njena je majka Rada bila naša učiteljica, četiri razreda. Ipak ću joj odneti cveće koje je u snu propustila...

Komentari

Komentari