Foto: 
autor nepoznat

Poslednji voz (epilog prvi)

Dovezao se do pruge poznatom nizbrdicom i parkirao iza stanične kućice. Svitalo je, uveliko, ali su mu oči još bile naštelovane na šumski polumrak. Brat od tetke, Radovan, čekao ga je pred vratima. Dao mu je ključeve kola i kratko ga zagrlio. - Čuvaj mi majku, rođeni. Ona tebe voli najviše od sve rodbine. Javiću se kad stignem. Sve mušterije su obaveštene da si ti preuzeo snabdevanje i znam da će biti zadovoljni. One četiri ovce možeš i kod sebe da prebaciš, ako ima mesta. Uostalom, dogovori se sa svojom tetkom. Evo ti pismo za nju, daj joj večeras. Kola su registrovana juče, u zdravlju da ih voziš. 

Radovan mu je čvrsto stegao ruku, seo u Nivu i odvezao se nazad u selo.

Sporim, teškim korakom, Ivan je prišao šalteru i zatražio kartu do Beograda u jednom pravcu. Stari otpravnik ga je pogledao ispod čupavih sedih obrva, pomalo podozrivo. U čekaonici nije bilo nikog, samo se veliki žuti mačak protezao na prozoru, hvatajući prve sunčane zrake.

- Šta je, sinovac, ideš u pečalbu negde? Dojadile ti ćumurana i planina? Bolje da si kolima otišao tamo gde si naumio. Znaš li da od sutra voz ovde neće ići? Ukinule, barabe, a meni fali još šest meseci do penzije. Moram da idem u varoš na posao, ili na Biro za zapošljavanje, koga briga... Eh...da su mi te tvoje mlade godine, ništa mi ne bi bilo teško...

Ivan je ćutke pokupio kartu i kusur, ostavivši železničaru novca za jedno pivo i izašao napolje. Mačak je sišao sa simsa i vrebao goluba na šinama. Vetar je doneo miris jorgovana odnekud i dodatno ga rastužio. Nervozno je stisnuo kartu u džepu i osvrnuo se oko sebe, obuhvativši pogledom plavičaste vrhove obrasle šumom u daljini i bele i crvene tačke jedva vidljivih kuća u podnožju. Zatvorio je oči, kao da zatvara pročitanu knjigu, osluškujući pisak lokomotive u daljini. Branio se od suze koja ga je žuljala kao izdajica u uglu oka, branio se i nije se odbranio.Skotrljala se, jedna, vrelo-gorka kap za trenutak mu zamutivši vid.

Neka nepoznata deca su prošla pored njega na biciklima noseći štapove za pecanje. Na trenutak mu se lik starijeg dečaka učinio veoma poznatim, ali je voz pristigao u stanicu i on se ukrcao, bez osvrtanja. "Bože, kako ono dete liči na Milenu…", pomislio je, dok se smeštao u praznom kupeu, ugledavši opet dečake koji su prilazili virovima na kojima je i on sam, nekada davno, lovio pastrmke i klenove, u želji da fascinira nedostižnu plavokosu. 

 

 

             *  *  *

 

- Izvinite, čika Stevo, kad prolazi sledeći voz za varoš? Bio je, čini mi se, neki oko devet sati, kad sam poslednji put dolazila. Pitala je, starog otpravnika, omanja plava ženica u crnini, nervozno cupkajući pored vrata koja je on otključavao da bi uzeo kaput, zaboravljen unutra.

- Nema vozova više, ćeri. Jutros sam ispratio poslednji koji je ovuda prošao. Zakasnila si. Moraš peške dole niz reku, do magistralnog puta, tamo staje autobus. Ali tek oko podneva. I kaži onoj svojoj deci da budu pažljivi na reci. Tamo gde je vađen šljunak ume da bude baš duboko. Nije to ona ista reka pored koje ste šetali ti i Ivan. Sve se promenilo, kao i vi. On je jutros na vreme stigao za taj poslednji voz, a možda bi bilo bolje da je i on  zakasnio.

Komentari

Komentari