Foto: 
autor nepoznat

Potpuno nebitna, suštinski važna priča

Baksuz, rospija, zlo...kao meta, kao bludnica za kamenovanje,  zaključana je u kavezu. Stara, već slomljena žena, svakoga dana pregledala je skrivene foto albume, ostatke gorkih, ali jedinih uspomena, odbačena od svih, osuđena gromoglasnim i čestim brujanjem bujice reči. Više nije bila ni kočoperna, drska, otresita,sada je samo senka koja broji dane, suznih očiju starosti, potraži utehu u detalju, dvorišta, stolici na kojoj je čitao novine, osmotri ekser sa zida ispod kojeg je ostala belina, decenija koje su zračile i seća se sa gorčinom i dostojanstvenim praštanjem.

Taj crni čovek, mali gospodar tame, pohodio je njene snove i javu sve češće i češće, baš kao kada smrt posećuje u nadi da će ukrasti dan, trenutak, delić nade u pokajanje, otimao je nevidljivo, deo po deo prostora. Ona ogromna soba, do skoro puna ljudi, žamora, razgovora, bivala je sve više prazna, smanjivala se u već umornom pogledu starice. Strahovi su plivali, zveri noći jezdile su, umor je ostavljao trag, na klonulom licu,a strah se uvukao i u hrabro srce.

„Sa sigrnošću smem ti reći, da on nije nikada bio svoj...oni lažno dobri, koji su pred svetom stavljali maske čednosti od prvog dana činili su sve da me odbace...nikada im nisam pripadala, nikada nijedan osmeh i toplinu nisu mi podarili, za njih sam bila zla veštica, a onda sam to i postala, neka...“ nehajno odmahnu rukom. Suze su je gušile, nisu bile lažne, oslikane, bile su iskrene, divlje i besne, ali čiste.

 „On nikada nije imao...otet iz zagrljaja majke, nesrećan, programiran da bude poslušan...pa gde je tu ja, gde, dragi moj?“

 

Na mansardi, u polutami, glumeći porodicu su sedeli, on zavaljen u krevetu, pored njega mali on, koji se stidljivo skrivao, ona koja je ćutala, poslušnom odanošću i mala ona...prizor iz neprizora...prizor i prasak, sumanuti skok i histerična gluma, vika i bes....

POTPUNO NEBITNA...

Komentari

Komentari