Foto: 
Doug Wertman

Povratak

Malo neodlučno, ali ipak sa rešenošću da to obavi, zastade ispred kitnjaste zgrade sa koje se vijorila zastava. Uvek, a prolazio je često bez neke preke potrebe, bacio bi pogled, od čega bi ga štrecnulo u grudima. Stisnutih usana, vidno uznemiren, zakorači u predvorje koje ga kratkim hodnikom uvede u prostranu sobu na čijoj je sredini stoji dugačak konferencijski sto okružen stolicama. Na jednom zidu visi poluprazna polica sa brošurama, vizit karticama, novinama i starim časopisima, dok je na suprotnom zatamnjeno staklo, umrljano od otisaka nečijih prstiju. Ispred njega se pruža šalter sav u staklu, sa otvorima dovoljnim da provučeš šaku sa dokumentima, ili da se nekako pokorno sagneš i izrekneš svoju molbu onostranom višem biću zvanom - službenik. Takav jedan upravo sedi iza barijere sa slušalicom na uhu oslonjenom na rame, dok na poprilično lošem engleskom jeziku razgovara sa nevidljivim sagovornikom.

Primaknu se malo bliže i zastade, nervozno stiskajući kesu u rukama, čekajući da se razgovor završi i da ga oslove.
Vrativši slušalicu na telefonsko postolje i glasno srknuvši gustu crnu tečnost iz šoljice iz koje se pušilo, službenik ga pogleda i reče mu da priđe.

- Izvol’te!
- Hoću da putujem.
- Aha, neki problem sa pasošem, istek’o je?
- Ne, ja nemam pasoš. Ne naš.
- Ali ste državljanin naše zemlje? Imate dvojno državljanstvo?
- Pa ne znam kako to ide. Rođen sam tamo, a ovde sam već više od 50 godina i imam ovdašnje     državljanstvo.
- A stari pasoš? Neki dokument otuda, bilo koji? Nikada niste uzimali i obnavljali naš putni dokument?
- Ne, nisam tamo ni odlazio…već 50 godina.
- Znači da nemate nikakva dokumenta. E, to će ići malo teže, biće to malo duži postupak.
- Šta treba da radim?
- Potreban nam je izvod iz državljanstva, izvod iz matične knjige rodjenih, taksa. Naravno, ova dokumenta moraju da se vade tamo, tj. u zemlji porekla.
- Ali kako da dođem do njih? Imam neka stara dokumenta, jako stara, to nije dovoljno?
- Ne, to je neupotrebljivo. Recite nekom vašem tamo da vam to izvadi i pošalje ovde poštom. Trebaće tu vremena, najmanje mesec dana.
- Ali, ja nemam tamo nikoga, svi su pomrli! A...i meni se žuri.
- Pa, ako ste čekali 50 godina, sačekajte još mesec dana. To može da vam izvadi bilo ko, valjda imate nekog poznanika?
- Ne, nemam nikoga…ali moram tamo da idem. Znači, mora tako?
- Mora. Snađite se. Kad sve prikupite, dođite opet. Sledeći!
Pomalo postiđen, još više obeshrabren, izađe posrćući ne znajući šta da radi.

Dok se visina postepeno smanjivala, a pritisak u ušima rastao, čvrsto steže rukohvat svog sedišta žudno posmatrajući primicanje tla kroz prozor aviona. Skoro da je stigao na cilj. Osećao je kako se kuglica u grlu kotrlja a dah ubrzava. Točkovi uz drhtanje dodirnuše zemlju, a nakon izvesnog vremena to učiniše i njegove noge klecajući od uzbuđenja. Ošamuti ga miris duvanskog dima i maternjeg jezika koji dugo nije čuo. Drhtavim rukama izvuče iz džepa potpuno novi pasoš, bez ijednog pečata u sebi, samo sa novom slikom i podacima koji predade bezvoljnoj uniformisanoj osobi u plavom. Ovaj ga pogleda, priupita odakle dolazi, i kojim povodom. Promuklim glasom odgovori da je u poseti, posle 50 godina. Škrta dobrodošlica mu napravi prolaz ka izlazu iz aerodromske zgrade. Još uvek u neverici da se nalazi na domaku svog cilja, izađe, i na prvu ponudu taksija sede u vozilo ne prozborivši sa znatiželjnim vozačem ni reči, osim što mu kaza ime sela. Nemo je posmatrao kako kraj njih promiču polja, valovite livade i šume kroz koje su probijali zraci sunca topeći asfalt. Posle dobra 2 sata vožnje, ukaza se iza žitne nizbrdice zaseok, sa iskrivljenom tablom pokraj puta, na kojoj je oguljenim i bledim slovima bilo ispisano ime naselja. Sav oznojen, pomalo bled i umoran od višesatnog prekookeanskog i drumskog puta, reče vozaču da se zaustavi. Izvadi iz auta svoju torbu, isplati taksi i uz pozdrav okrete ka mestu u kome se činilo da baš niko ne živi. U tom trenutku oseti strahovitu slabost. Izgledalo je kao da se na trenutak pokajao što je došao, no krenu malo čvršćim korakom, gazeći uzanim kolskim prašnjavim putem. U mahu prepoznade sve ono što je ostavio, i što se skoro ni za pedalj nije promenilo od kako je otišao u beli svet. Kuće su se samo smanjile, ali je najveća promena bila što nije bilo ljudi. Baš nigde nikog. Pomisli da su se verovatno posakrivali od letnje žege, ili su u poljima gde naporno rade. Preseče poznatom stazom probijajući se kroz šumarak, čije je žbunje i grmlje postalo gušće. Nakon izvesnog vremena, ukaza se čistina i oronula kućica sa zakržljalim bagremom iza sebe. Takođe i neprepoznatljivo zbog grandioznosti drvo, ogroman hrast koji se skoro naslanjao na zapušten bunar. Primače mu se laganim korakom i pređe dlanom preko zarđale kofe bez dna, a onda nekako preumoran, odgega i nasloni na čvornovato drvo.
Preko puta je stajala njegova rodna kuća, bez vrata, prozora, oguljenih do napukle zemlje zidova, čija je bela boja tek tu i tamo ukazivala na prvobitno stanje. Paučina je lelujala u ramovima, a crnilo iznutra ukazivalo da je tu život odavno prestao da postoji. Oseti kako mu se pogled zamagljuje od suza i kako ga nešto steže u grudima, terajući na jecaj, obavijen svom prazninom koja mu je pustošila misli i srce skoro pola veka.

Najednom, neki zvuk ga trgnu pa podiže lice uronjeno u šake. Na vratima kuće je stajao bosonogi dečak od desetak godina, u poluiscepanim pantalonama do kolena, pomalo musav i prljav, ali ozaren, sa jabukom u ruci. Iza njega se pojavi mlada žena zabrađena maramom, u gumenim opancima, brašnjavih ruku i i obraza. Pored bunara se ukaza kršni, kosmati čovek sa sekirom u ruci, a nekolicina sitne dece različitog pola trčalo je po dvorištu jureći mršavo mače. Smejali su se, neposredno i toplo. Digoše svoje ruke, mahnuše mu da im priđe. Ustade, protrlja oči, obuhvati sve pogledom i uzvrati osmehom.

Nađen je ujutru, slučajno od strane lovaca, kako mrtav leži kraj dovratka stare kuće, sa neobjašnjivim, spokojnim izrazom na licu. Nisu znali ko je to. Bio je stariji od svih onih koji su mogli da budu svedoci njegovih godina i imena, a takvih, pa ni mlađih, u selu više nije bilo. U ruci je čvrsto držao jabuku, rumenu i svežu. 

Ivana Milojković

Komentari

Komentari