Povratak

Put je trajao četiri sata, ali mi je trebalo cijelih trideset godina da se vratim. Nevelik put, ali nikad duži povratak.

Autobus se zaustavio na brdu iznad varošice. Tu je bila autobuska stanica, ako se to autobuskom stanicom može nazvati, a može i mora, jer autobusi tu staju. Ta stanica nikada nije bila ni početna ni krajnja, već uvijek usputna, napravljena kao proširenje na putu, sa nekom sirotinjskom limenom nadstriješnicom, sklepanom na brzinu tako da je u nepogodama bilo svejedno da li je čovjek ispod ili pored nje.

Izašao sam iz autobusa na prašnjavi makadam sa koferom u ruci. Prišao sam ivici i pogledao panoramu gradića dok se autobus udaljavao. Ono malo slika što su se zadržale u nekim budžacima uma, počele su da se pojavljuju. Upoređivao sam i mjerio, koliko je bilo u mojoj moći, i prepoznavao siluete crkve, škole…

Čovjek je takav da vrijeme njegove uspomene često iskrivi ili ponešto doda i oduzme. Čini mi se da je varoš neznatno veća. Ipak, ukoliko bih pokušao da se prisjetim njenog izgleda od prije trideset godina, vodio bih unaprijed izgubljenu bitku, jer vrijeme zavrti uspomene, naročito one iz uma desetogodišnjeg dječaka.

Uostalom, cilj mog putovanja i nije mali gradić, već selo koje se nalazi nekih 7 - 8 km iza njega. Polako sam se uputio prema varoši. Prošlo je podne i avgustovsko sunce neumorno prži.

Umoran sam, žedan sam, imam potrebu, pa svraćam u jednu kafanu na samom ulazu u grad. Nema mnogo ljudi, ali oni malobrojni gledaju u mene kao u čudo. Znam, stranac sam, a ova mrtvaja ne viđa mnogo svježe vode.

Naručujem kafu i mineralnu vodu. Usput se raspitujem o autobusu ili nekom drugom prevozu do sela. Nepovjerljivo mi saopštavaju da je prevoz loš i rijedak i da jedan autobus kreće za selo tek za tri sata. Da sam došao tokom školske godine, mogao bih i da se snađem za kakav – takav prevoz, a ovako je mrka kapa. Autobusi su češći kada djeca idu u školu. Sve mi se čini da ovo saznanje doživljavam kao deža vu, ali u to ne mogu biti siguran.

Druge mi nema nego da se pješice uputim ka selu (čovjek zaista i nema drugog izbora, osim onog koji napravi). Kupujem flašu hladne vode i krećem putem ka selu. Putem hodnika vremena koji vode samo na jedno mjesto – u prošlost.

Jedno takvo putovanje, sentimentalno doživljavaju samo oni kojima ta prošlost nešto znači. Ja sam na moju prošlost saćuvao sjećanje, ali mi ništa ne znači. Ne u onoj mjeri da me zbog toga ophrvaju osjećanja, pa da zbog toga teretu na duši (koji nosi svaki čovjek) dodam još par kila.

Put do sela je asfaltiran, ali propao. Pun je zakrpa i rupa. Saobraćaj je toliko rijedak da ga nema. Čuju se samo zrikavci, moji koraci i točkovi mog kofera.. Gledam livade, gledam pašnjake i njive i pokušavam da se sjetim da li je ovaj kraj i nekada ovako izgledao. Možda. Tu je brdo, pod njim varoš i put za selo. Pejzaž je isti. Manje – više. Vidim nekoliko novih, lijepih kuća, sa novom fasadom. Vidim i par onih sirotinjskih, bez fasade.

Sunce me peče i žari. Nema drveća uz put da me zaštiti svojom sjenkom. Majica mi je natopljena znojem.

Kuda idem? Šta ću zateći kada to i nađem? Idem u susret jednom vremenu koje slabo pamtim, ali ne da bih oživio prošlost, već da bih sa njom zauvijek raskrstio zarad neke bolje i drugačije budućnosti (bar se tako nadam).

Pokušavam da u sjećanje prizovem sve one slike koje pamti desetogodišnji dječak, ali njih nema mnogo. Ili ih je dječak zapamtio malo ili je pamtio loše. Uostalom, čemu sve to? Zaista ne znam, ali pomaže da ne mislim na dug put do sela, da ne mislim na vrućinu i znoj. Da ne mislim…

Ovdje sam da počupam korijene, posljednje patrljke koji me vežu za ovaj kraj. I kada jednom raskinem tu vezu, šta će mi ostati? Šta ću postati? I šta će čovjeku uopšte korijeni? Vežu ga za jedno mjesto, a život mu nudi krila, pa počinje da liči na pticu koja je zavezana za jednu nogu i može da leti samo u krug i onoliko daleko koliko joj dužina okova dozvoljava. Ali, ipak na kraju, poslije svog truda uloženog u let, nije se pomakla s mjesta.

Ipak, mene daljine ne vuku. Otišao sam odavde kao mali sa roditeljima, sa mojom porodicom, a sada sam i sam roditelj i imam svoju porodicu. Došao sam da rasprodam porodično imanje i da taj kapital uložim u bolji život svoje porodice. I kako god da se okrene, izvrne i postavi, opet je od porodice za porodicu.

To je sada samo pitanje racionalnosti. Kada smo se odselili, staru kuću su posjećivali još ponekad samo roditelji. Iz ovih ili onih razloga nisu me vodili niti sam ja to tražio (a da sam tražio, sigurno bi me poveli). I tako dan po dan, godina po godina i prošlo je trideset godina. I moji roditelji, kako su starili, posjećivali su kuću sve rijeđe, a posljednjih nekoliko godina nije išao niko. Sada je došao red da se i taj komad živog sjećanja preseli u istoriju.

Prešao sam dobar dio puta, ali me ni jedan automobil nije mimoišao. Sve je mrtvo, zaboravljeno, usahlo. U daljini već vidim obrise prvih kuća sela. Laknulo mi je, ali ne zato što vidim obrise djetinjstva, već što se približavam cilju svog putovanja.

Čovjek ne može da vrati vrijeme, ali može da vrati sebe u prostoru. Pa se tako analogijom, hronologija zamijenila topografijom. I šta se time dobilo? Samo sentimentalni raspad mentalnog sklopa. Ali ja nisam sentimentalan ni nostalgičan. Ovdje sam poslom, a u poslu nema emocija.

Nalazim se kod table sa imenom sela na samom ulazu. Žedan sam, a nemam više vode. Selo je tu. Neveliko i tiho. Sjećanje me vodi ulicama u kojima je vrijeme stalo. Zvuk točkića sa mog kofera je jedino što se čuje. Prolazim pored prodavnice, jedine u selu. Zatvorena. Radi dvokratno, ujutru i predveče. Prolazim pored mjesne zajednice i nekih napuštenih oronulih kuća. Iz dvorišta me posmatra neka starica. Sigurno se pita ko sam ja? Zašto sam došao i koga tražim? Svi odlaze, a ja dolazim.

Skrećem u jednu malu ulicu i na njenom kraju opažam dobro poznati obris. Rodna kuća. To je, dakle, ta nepostojana misao koja me prati. Evo, konačno i njenog ovaploćenja. I može čovjek mirne duše da se zapita, da li je ova kuća materijalizovana misao ili je sjećanje njena apstrakcija? Gledao sam u tu trošnu udžericu skrivenu iza podivljale trave i ograđenu, ne sa plotom, već sa rupama  u plotu. Sva je zarasla kao divlja misao.

Sve tako traje pa prođe. Ugasi se neka iskra ili se ugasimo mi. Sve je prolazno, vječnost je samo san.

U ruci vrtim ključeve od kapije i kuće. Nestrpljivi su da natjeraju stara vrata da opet zaškripe. I zaškripaće još jednom, možda posljednji put.