Foto: 
autor nepoznat

Požar, pepeo, početak

„Zasadićemo, ponovo, ove borove.“ Sestra je izrekla naglas moju misao dok smo u neverici stajale na gomili zemlje i kamenja sa koje je pucao pogled na savršenu strahotu prirodnog gneva – polusagorela čađava stabla nekada guste borove šume štrčala su na blistavoplavoj pozadini neba koje  se lomilo preko vrha planine i u slapovima jutarnje svetlosti padalo po nama i po poslednjim vatrogascima koji su zemljom zatrpavali usamljena ostrvca plamena. Šezdeset i pet  godina star borik, na hektar i trideset ari površine, koji je još pokojni deda zasadio posle rata, kad su mu se rodile prve unuke i koji je i bio namenjen nama dvema, nestao je u ovoj minuloj junskoj noći, posle nekoliko udara groma koji su izazvali strahovit šumski požar još pre dva dana i koji je zamalo zahvatio i selo u podnožju planine, rodno selo naših roditelja.

Godinama smo bile samo nemi svedoci razdora  između brata i sestre, u kojem nismo učestvovale, ali ga  nismo  mogle ni izbeći, ni rešiti. Moj pokojni otac i njegova rođena sestra, moja tetka i Jelenina  majka, su četrdeset godina bili u svađi i nisu razgovarali, baš zbog te borove šume. Kada je zasadio, deda je napravio oporuku, razdelio imanje  sinu i kćeri, a ovu im šumu ostavio na zajedničko upravljanje, za njihova života, s namerom da je Jelena i ja jednog dana od njih nasledimo i po svom nahođenju s njom raspolažemo, bez prava otuđenja zemljišta. Vrlo brzo posle dedine smrti naši su se roditelji posvađali, a da nas dve nikada nismo saznale tačan uzrok te svađe, samo je bilo jasno da je borik bio pozadina te nikad razrešene porodične netrpeljivosti, zbog koje smo mi posebno ispaštale.Rasti kao jedinica a imati sestru od tetke na tri ulice dalje od kuće, koju ne smeš da viđaš, jer je tata zabranio i koja tebe ne sme da pozove telefonom, jer je njena mati iščupala telefonski kabl iz zida kad vas je prvi put uhvatila na delu, nije nimalo prijatno. No, Jelena i ja smo imale svoje načine da se vidimo, ispričamo, poverimo jedna drugoj. Godinama smo tako tajno odlazile na vožnju biciklom po predgrađima, samo da bi se videle i popričale. Netrpeljivost između naših porodica nikada nije uspela da pokvari sestrinsku vezu koju smo izgradile pre njihove svađe.

Kada je moj otac umro i tako prvi prekinuo četrdeset godina dugo ćutanje, ja sam pozvala tetku i saopštila joj tužnu vest, na koju je ona samo rekla: „ Neka mu je Bogom prosto.“ I spustila slušalicu. Posle sam pričala s Jelenom i ona mi je obećala da će ubediti majku da dođe bratu na sahranu. Pokušala je na sve načine, ali joj nije uspelo. Čak je svojim dolaskom izazvala burnu reakciju svoje majke, koja se mesecima na nju ljutila zbog toga. Ni ja ni ona nismo mogle da razumemo toliku žuč između njih, ali smo nastavile da se viđamo, i naša su deca išla jedni kod drugih, uprkos tetkinim povremenim izlivima besa. Nismo želele da pokrećemo pitanje šume, ne dok je tetka bila u životu, a onda nas je ošinuo grom jednog telefonskog poziva i saznanje da se dedin amanet pretvorio u pepeo.

 „Zasadićemo ponovo ove borove, hoćemo, naravno.“ Rekla sam i ja. I zagrlila sestru.“ Zasadićemo ih za naše unuke i početak mira između naših kuća.“ I otplakale smo, jedna drugoj na ramenu, tu pred izgorelim ostacima onoga što je nekada davno razdvojilo brata i sestru.

Komentari

Komentari