Foto: 
autor nepoznat

Pravila, pravila...

Bio sam strašno ljut na njih dvojicu. Razmišljao sam da s njima nikada više ne progovorim. Šta će mi takva gamad? Sebična indolentna gamad koja ne zaslužuje da se neko, pa bio to i njihov najbolji drug, grize zbog njih. Zato ih nisam pozvao da u četvrtak popodne odemo na onu smor seansu u Dom molitve. Ako hoće da idu neka idu, a ako neće, zabole me. Bio sam stoprocentno siguran da mi Anđela neće zameriti što sam za najbolje drugare izabrao dva  kompletna idiota. U stvari, ljutiće se možda malo pa će da je prođe. A dotle će valjda ovima proraditi moždane vijuge.

Kao što rekoh, ja ih nisam pozvao, ali oni su se sami pozvali.

Kada smo tog dana izašli iz pogona, prišli su mi kao da među nama ništa nije bilo, produžili smo skupa ka autobuskoj stanici. Bio sam u sendviču između njih, gurkali su me svaki sa svoje strane i kezili se kao blesavi. Skotine jedne! Njihovi pileći mozgovi nisu bili u stanju da smisle ništa pametnije.

– Sutra ćemo da ti usrećimo tetku – prvi se oglasio Žabac.

– Prvo Žabac, pa ja – onda će Šekspir. – A tebe ko jebe! Ha, ha, ha, ha, ha....

– Šta hočeš, ti si se već ovajdio, ha, ha, ha, ha, ha...

Kevtali su oko mene i kreveljili se, znajući kako će mi brzo dopizdeti da ih slušam. Nisu morali dugo da čekaju: odbrojao sam jedva do devedeset. 

– More, ako vas ja dohvatim, jebaću vam tetke i jednom i drugom! – dreknuo sam na njih iz sve snage.

Jedva su dočekali da im pomenem tetke – prasnuli su  obojica u smeh, pa se zasmejah i ja. U takvom raspoloženju dočekasmo bus. I, ubrzo potom, stigosmo u Dom molitve, svaki po svoje ključeve od Anđelinih vrata raja. 

I, da skratim priču, kao što je i bilo za pretpostaviti, dovoljna je bila samo jedno ja tebi, ti meni da se obojica prime na Anđelu kao mladi majmuni. 

Jedne večeri čak su bili došli po mene da me vode na pivo i da mi ponizno priznaju kako su bili glupi kad su mogli da budu takve pizde prema meni i da mi se zahvale što je onaj anđeo sa neba ušao i u njihove blentave živote.

Oprostio sam im, naravno, i, onako, reda radi, očitao im lekciju iz lepog ponašanja. Zbilja ne pamtim da su me ikada do sad ovako krvnički ujeli za srce, i to sam im rekao. Daj Bože samo da bude poslednji. Tako je to, kakvi su da su, moji su drugari i ja ne mogu bez njih. Isto kao što i oni ne mogu bez mene.

Dok dlanom o dlan, prođoše dve sedmice. Rmbačili smo i dalje na pranju i  ispiranju flaša, udarnički osam sati dnevno – digni, spusti, dodaj, pomeri, ispravi, namesti, centriraj, obriši, odnesi, donesi, isprazni, napuni, odnesi, donesi, utovari, istovari – jedva čekajući svaki na svoj termin sa Anđelom, koja je u  međuvremu postala za nas centar vasione. Žiža oko koje se u našim sićušnim mozgovima čak i sunce okretalo.

Inače, nas trojica, kada smo bili skupa, Anđelu više nismo pominjali. Ona za nas nije bila samo naša boginja, već na izvestan način i tabu tema. Doduše, isprva su se obojica kurčili preda mnom, puštajići mašti na volju kako je u njenim svetim odajama palo i nešto više od onog dogovorenog, ljubakanja i pipkanja, no, uvidevši da to ne pali kod mene, brzo su digli ruke od ćorava posla.

A ruku na srce, mnogo me je zanimalo i golicalo mi maštu kako se njih dvojica tamo provode. Sa njom između četiri zida i uz onaj opojni miris koji kao da dolazi odnekud iz daleka i podstiče divna sećanja, kao iz nekog drugog, lepšeg života. Da li ona uživa i sa njima isto kao sa mnom, ili možda još i više? Da li im se predaje onako lepo, bajkovito, kao meni? I da li je i nekome od njih priuštila onu čaroliju sa bebi uljem? Ili možda obojici?! Svašta mi je padalo na pamet i morao sam da se nosim s tim kako sam znao i umeo. Tek kasnije, mnogo mnogo kasnije – kada su i mnoge druge stvari isplivale na površinu – shvatio sam ko je kumovao tom našem zavetu ćutanja, savršeno demonstrirajući kako se upravlja napaljenim klincima koji nemaju veze sa životom. Bili smo i  previše mladi i previše glupi, i previše opčinjeni njome. Opsednuti zapravo!

A Anđela i ja kao smo bili na sedmom nebu. Svako naše ja tebi, ti meni bilo je sve luđe i luđe i sve čarobnije i strastvenije. Uvek smo igru i počinjali i završavali na isti način, onako furiozno, s mojim: „Jeboteeee-e-e-e-e-e-e-e...!“  ispod tuša, koje se čulo do neba.

Jednom smo se tako bili zaneli dok me je mazila da su nam se, na trenutak i usne bile spojile u ariju. Prostrujalo mi je kroz glavu: to je taj trenutak koji čekam! Usne su joj bile tako tople i sočne i meke kao duša, a njen jezik, vlažan i naelektrisan, pozivao me je na juriš, da konačno preuzmem inicijativu kao pravo muško i da je dovedem do vrhunca onako kako Bog zapoveda.

Ne, sad ne smem da odustanem! Sad kad mi njeno telo govori da za mene nema zabranjenog voća u njenim rajskim vrtovima!

Krajičkom oka opazio sam kako uvija noge i kako joj se grče kolena kao da hoće da se upiški.

– To je to! – rekao sam, i navalio na nju kao pravi mužjak kome se ne ispušta plen iz ruku, ali ona se trgla najednom kao oparena i odgurnula me. Nisam ni slutio da ima toliko snage u tom tako nežnom biću, jedva sam se nekako održao na nogama. Umalo da se sručim na pod i da svisnem tu, kraj njenih nogu, kao odbačeno pseto. 

Gledala me je nekoliko trenutaka začuđeno, gotovo da nije trepnula. Disala je ubrzano, kao da u njoj ključa, ali nisam video bes u njenim očima a lice joj je imalo izraz razočaranja i neverice. Onda mi je rukama dala znak da ustanem i da joj priđem, potom  reče smirenim, zapovednim tonom:

– Ne, Tihi! To ne možemo! Tako se nismo dogovorili!  To nije po pravilima!...

Bog s tobom, ženska glavo, šta to pričaš? Da me lansiraš ravno u vasionu milujući mi đokicu, to je okej, to je po pravilima, a da se ljubakamo kao sav normalan svet, to nije? To je svetogrđe? Hula na Boga, šta li? Pišam ti se na ta tvoja pravila!...

Snuždio sam se pred njom, kao da sam uradio nešto ružno ili glupo pa treba da se stidim, a zapravo, samo sam se bio prepustio njenoj magiji da me vodi i da gospodari mojim bićem – i jednom je moralo doći do ovoga. Jednom smo morali i na suptilniji način da se spojimo nego ovako, kao dosad, pa makar i samo na tren, na jednu jedinu mikrosekundicu.  Poljubac je susret najveći na svetu, ona je to znala milion puta bolje nego ja, starija je i iskusnija, verujem da se zato toliko opirala i grebala i nogama i rukama da do takvog našeg susreta nikada i ni po koju cenu ne dođe. Pa ipak je došlo...

– Izvini, ja sam kriva – rekla je osmehujući se. Nevino, kao neko detence kada nehotice napravi neki nestašluk.

– Hajde da nastavimo – dodala je potom – ako hoćeš?

Ne, neću, jebo te!  Klimnuo sam glavom.

Namignula mi je i dala mi znak da joj se prepustim,  kao da je već izbrisala iz svoje glave šta je bilo maločas. To biće sa izgledom anđela, a iznutra čvrsto i stameno kao čudovište. Poslušao sam je bez reči i sklopio oči, a ona je iscedila iz bočice i poslednju zeru bebi ulja i odvrnula slavinu tuša. I onda dala sve od sebe da još jednom umrem mlad i zelen, sa njenim imenom na usnama:

– Anđelaaaaaaaaa!...  Jeboteeee-e-e-e-e-e-e-e-e-e-e... 

Dvadesetak minuta kasnije, otišao sam od nje sa pomešanim osećanjima u sebi: srećan što je imam, a očajan zbog tih njenih – sve mrskijih mi – pravila.  Bežala je od mene i, uz njihovu pomoć, krila se i od same sebe, zapravo. Imala je paničan strah da se prepusti svojim najdubljim osećanjima, u to sam želeo da verujem. I na meni je da pronađem ključ za tu bravu i onda će sve ići kao po loju, mislio sam. Ali, kako ga pronaći? Neće mi pasti s neba?...

Stavi u pogon svoje moždane vijuge Tihi – ponavljao sam u sebi tu svoju novu mantru – možda će onda i Bog da te pogleda!  

 

Odlomak iz romana „Vrata podzemnih voda“

Komentari

Komentari