Foto: 
Magnus Brath

Prepelica

Stajala je sa strane i gledala golubove, visokoletače, pismonoše, prevrtače, gaćane, neke što se šepure i nameštaju kao ukrasi na novogodišnjim jelkama, neke sasvim obične, u žurbi za hranom. Nije im prilazila. Ipak je ona samo mala prepelica, iz familije fazanki, red koka što se izmetnuo na livade. Ona, prepelica, našla se sasvim slučajno tu, u gradskoj sredini, medj ljudima i golubovima, medj svaštojedima i svaštomislima. Ona je zobala u svom malom životu, semenke, sladila se laticama i kupinama, sanjala o zelenim poljima, o žitnicama, o visokim oblacima, o nekim drugačijim dušama. Zbunjena svim što se oko nje dešava, slušala je kako pevaju sve te ptice, kako govore medju sobom, kako jedni druge ne čuju, kako se mešaju, kako se oko komada hleba otimaju, uzleću i sleću, dižu prašinu, dižu glasove. 

Stajala je sa strane i pitala se šta joj je sve to trebalo, sav taj nepoznati svet preglasnih ptica koje nisu deo njenog unutrašnjeg bića, nisu deo ničega. Zar je morala da se zaleti za tom svetlošću, za tim zrakom što se poigrao njenim perjem, zagolicao srce i nastavio da pleše svoj nečujni ples? Jer, svetlost je bila tu i nije bila tu. Svetlost je pripadala svim tim pticama što su kreštale oko nje, panično jureći ovaj put kokice što ih je  dačak bacio prolazeći nehajno kraj njih. Svetlost je mogla biti svačija i ničija. Mogla je tiho doći i tiho otići kad god je htela. A, ona, prepelica? Put nazad je odavno prestala da pamti. I da ga zna, vraćala se ne bi. Kad jednom kreneš za zrakom svetlosti, nemaš posle puta nazad, možeš samo napred, čak i onda kad ne znaš kuda to vodi. U svakom slučaju, to je jedini izbor koji joj srce pruža-svetlost.

Bilo je tu nekih golubica što su site stajale na granama, pevale i poigravale se svetlošću. Prepelica je tužno gledala. Svetlost nikada nije uplela svoje niti neraskidivo u njeno krilo. Samo je obećavala, tako lepo obećavala zemlju snova, zemlju ljubavi, ostrva osame i nežnosti, poslednju pričest za usamljenu pticu s dalekih livada. Svetlost je varljiva. Čas je ima, čas je nema. Čas nežno dodiruje, čas nestaje.

A, znala je prepelica da se noć sprema, da će opet morati negde, u neki budžak da se sakrije, da sluti svetlost, da joj se nada, da njen dolazak osluškuje. Bila je gladna. Nije htela medju druge ptice, nije htela tako da jede. Gladovaće. Čekaće da nadje zrno kupine, kap s izvora čiste vode, trun svetlosti što bi pao u njeno oko i tu zauvek ostao. Prhnula je i odletela. Gde? Za zrakom svetlosti koji je jedino ona prepoznavala u sumraku što je pretio svim pticama. 

Radojka Rea Sartori

Komentari

Komentari