Priča o jednom petku

Petkom radno vrijeme prolazi najsporije. Neko će reći, naprotiv, da je to slučaj sa ponedeljkom. Ne, ne. Ponedeljak prolazi baš onako kako treba, svojim tempom. Ali petak… Taj đavolčić se usidri, ukopa, odupire i ne popušta ni malo. Ni sekunde brže nego što je pisano. Naravno, potpuno je ispravno pretpostaviti da je to zato što željno iščekujemo vikend, pa nam vrijeme do njega mili poput puža. Sa jednim takvim tvrđenjem bi se najvjerovatnije složio i Ajnštajn sa svojom teorijom relativnosti. Ali nije to. Kao što je već rečeno, petak se bori i ne da do posljednje sekunde. A onda snagom volje ili neminovnošću prirodnih zakona, ako više volite, biva konačno lansiran (a to se uglavnom događa na kraju radnog vremena) vrtoglavom brzinom kroz vikend (zato se i vikend ubrza) i sleti negdje nasumično u narednu radnu nedelju. Zbog toga radna nedjelja uspori, dajući vremena petku da se oporavi i opet zauzme svoje mjesto.

Upravo jedan takav petak grčevito se držao svog rasporeda vremena u kancelariji jedne državne institucije. Bila je to osrednje velika kancelarija za četvoricu činovnika, jedan čiviluk, četiri stola i stolice, dva rolo – ormara i jednu korpu za otpatke. Većinu vremena činovnici i stvari su se slagali izuzetno dobro. Izuzetak su jedino predstavljali godišnji popisi kancelarijskog inventara. Tada bi činovnici postajali veoma razdražljivi i nervozni (popis stvari je mnogo dosadan posao). Dešavalo se da se u tom popisu otkrije kako nedostaje poneka stolica, heftalica ili neki ormarić. Ali budimo iskreni, tako nešto je sasvim normalno u kancelariji te veličine. Međutim, to bi se već nekako sredilo. Te stvari bi se našle, ako ne među inventarom, a ono bar među papirima. I tada bi svi bili zadovoljni. Čim bi popis prošao, stvari bi se vraćale u normalu, u neki sipljivi dremež.

Baš ta kancelarija, o kojoj je ovdje riječ, nosila je ponosno na vratima broj 009. Dupla nula u broju je označavala da se prostorija nalazi u podrumu. Prostorije sa jednom nulom su bile u prizemlju. One koje su počinjale sa jedinicom bile su, logično jel' te, na prvom spratu, sa dvojkom na drugom i tako redom sve do petog sprata.

Dešavalo se, ponekad, da zbog sličnosti brojeva 009 i 09, posao koji je bio namijenjen kolegama iz prizemlja, završi u podrumu. Ali kolege iz broja 009, plašeći se da kolege iz 09 ne budu zakinute, hitro bi posao odnijeli na pravo mjesto.

Vrijeme je bilo ljetnje, toplo i suvo. Dok su klime u suterenu i na spratovima zadovoljno brektale, one u podrumu su namćorasto ćutale, svjesne da zbog položaja podrumskih kancelarija, ljetnja žega ne zaviruje u iste. Mnogo puta u toku ljeta dole zna da vlada izuzetna svježina.

Zato je često 57 - ogodišnji Mihajlo Taljević, sjedeći za svojim stolom, nosio ogrnut sako preko leđa. Odavno je izgubio kosu sa tjemena glave, tako da je ono što je ostalo uokvirivalo glavu sa strana i odpozadi. Uvijek je nosio tu oštru sijedu bradu od tri dana. I mnogo je pušio. Nekada i po dvije kutije dnevno. Znao je da je to loša navika, ali smatrao je da u svom životu nije imao mnogo zadovoljstava, pa se, eto, prepustio ovom. Zbog toga je često imao napade pušačkog kašlja.

-Šah! - rekao je Mihajlo

-Dovraga te tvoje žrtve figura. – rekao je Vladimir dok je razmišljao kako da se izvuče iz neprijatne situacije.

Vladimir Vasić je imao 31-nu godinu. Studirao je matematiku, ali nikada nije radio u struci. Ipak, često je besplatno držao časove klincima iz komšiluka, obično pred neki pismeni zadatak ili pri kraju školske godine. Oženio se prije godinu dana.

-Predgrađe u Parizu? - upitao je Nikola Ristić, sjedeći za svojim stolom pored vrata i tiješavao ukrštene riječi.

Inače, 40 – ogodišnjem Nikoli Ristiću enigmatika je bila neka vrsta strastvenog hobija, ali nikada nije imao neku posebnu oblast. Njegovu pažnju su na neko vrijeme potpuno obuzimale ukrštene riječi, a zatim bi se posvetio skandinavkama ili je neumorno riješavao sudoku. Kada bi mu jedna oblast dosadila, prelazio je na sljedeću. Inače, pored enigmatike, drugi hobi mu je bilo nerviranje supruge koju je neizmjerno volio.

-Koliko slova? - upitao je Mihajlo

-Ne znam...

-Kako ne znaš? Prebroj.

-Ama, ovo je bijela ukrštenica. Dužina riječi nije unaprijed dana.

-Sav si mi ti za bijelu ukrštenicu. – odgovorio je Mihajlo -Šah!

-Pusti čovjeka neka riješava. – ubacio se Vladimir -Ode kraljica!

-Pa neka riješava, ko mu brani? Ali čuj samo pitanje, predgrađe u Parizu. Da li neki Parižanin zna neko naše predgrađe? Mat!

-Kako mat? Pu, nisam vidio tog lovca. Idemo još jednu.

-Tiše, ljudi, molim vas. – progovorio je teško Momčilo Zdravković - Glava mi puca.

-Pa kad si opet presis'o. – rekao je Miša

-Pa i jesam i nisam. – rekao je Momo

-Kako to i jesi i nisi? - upitao je Vladimir dok je vršio malu rokadu

-Uh…taj moj komšija ima nekog rođaka na selu koji navodno svake godine peče preko sto litara šljivovice. Pa onda ide po tim izložbama, sajmovima, šta ti ja znam, dobija neke nagrade. I onda ovom mom komšiji stalno šalje po desetak litara. I burazeru, ovaj navalio na mene k'o smrt na babu, „da probaš, da probaš“. I ja sinoć probam i jutros shvatim da sam se zajeb'o. Slistili smo zajedno, ne mnogo, oko pola litre, ali jutros glava mi puca.

-Pa kad ne podnosiš piće. – rekao je Vladimir zagledan u šahovsku tablu.

-Podnosim piće, ne podnosim šećer. – rekao je Momo.

-Šećeruše su najgore. – ubacio se Nikola

Momčilo Zdravković tek što je napunio 45 godina. Nikada se nije ženio, izigravajući švalera i lomitelja ženskih srca. Zato je, ubijedivši sebe u to, nosio neke tanke brkove, smatrajući da je to ženama neodoljivo. Ovaj matori momak bio je poznat kao ljubitelj dobre kapljice, ali nije odbijao ni onu lošu. Njegove dugove po lokalnim birtijama i bircuzima imao bi problema da otplati i neki novokomponovani tajkun, a ne jedan Momčilo Zdravković. Ipak, nikada nije pozajmljivao novac. Kako je sve to balansirao, samo je on znao.

Petak koji se grčevito držao za kazaljke starog zidnog sata, pažljivo je slušao ovaj razgovor. Iz nekog razloga, sve ovo mu se činilo dosta zanimljivo, pa je pokušavao što duže da ostane u kancelariji. Zaposleni u njoj nisu znali za tu namjeru petka, inače bi žestoko protestovali.

-Mat. – rekao je Mihajlo Taljević

-Pa kako? - upitao je Vladimir -Nije...mogu ovde…ne mogu… Svaki put.

-A što se čudiš? - upitao je Nikola -Tebe nije teško pobijediti.

-Hoćeš da kažeš da sam loš igrač?

-I da… i ne.

-Šta to znači?

-To znači da godinama posmatram šta radiš. Uvijek koristiš iste poteze. Otvaraš se daminim gambitom, a braniš sicilijankom. Taljević nije mnogo bolji igrač od tebe, samo unaprijed zna šta ćeš da odigraš.

-Gluposti. – rekao je Vladimir

-Gluposti ili ne, tek tako je kako rekoh.

Mihajlo je počeo glasno da se smije, ali ga je uhvatio napad kašlja. Zato je odmah zapalio cigaretu.

-Namjesti figure, idem do toaleta. – rekao je Vladimir Mihajlu.

Mihajlo je na opušak cigarete palio sljedeću. Kancelarija se ispunjavala dimom i sporo promičućem petku zasuziše oči. Zbog toga je nešto šapnuo na uho Nikoli koji je za trenutak ostavio ukršene riječi i otvorio prozor da se prostorija provjetri. Svi u kancelariji, zajedno sa petkom, su prodisali.

-Nego, drugari, znate li za neku cvjećaru u blizini? - upitao je Nikola.

-Godišnjica? - upitao je Momo.

-Nije, podžapao sam se sa onom mojom. Moram da se vadim.

-Šta si opet uradio? - upitao je Mihajlo.

-A ništa. Digla se frka ni oko čega. Evo, već treći dan ne razgovara sa mnom. Uzela je vagu da se izmjeri i pita me „jesam li se ugojila?“. Kažem ja „draga, pa ti nikad i nisi bila nešto mršava.“ Ljudi, tanjir mi je proletio na centimetar od glave!

-Budala. – rekao je Taljević.

-Ne nazivaj mi ženu budalom!

-Nije ti žena budala, ti si budala. Tolike godine si u braku, a nisi ništa naučio. Kada te žena pita da li se ugojila, postoji samo jedan tačan odgovor.

-A koji je to?

-Da se praviš mrtav.

-Da se pravim mrtav? Toga se nisam sjetio. Dobar savjet.

Bio je to jedan snažan petak. Čvrsto se držao da ne ode brže nego što je trebalo. Po zidovima su skoro mogli da se vide tragovi noktiju na mjestima gdje se držao.

-Drugovi, sljedeće nedelje je popis. – rekao je Vladimir, ulazeći u kancelariju, noseći  jedan papir u ruci.

-Kako znaš? - upitao je Momo

-Evo ga dopis.

-E, jebi ga. Znači opet selidba.

-Tako izgleda. – rekao je Nikola.

-Kakva selidba? - upitao je Vladimir.

-Moram da donesem onaj ormarić sa fiokama od kuće da ga popišu. I onaj drveni čiviluk. – rekao je Momo.

-Meni fale dvije heftalice i stolica, a pojma nemam gdje su. – rekao je Nikola

-Ja bolje da ne pričam šta meni sve fali. – rekao je Mihajlo dok ga je spopadao, ko zna koji po redu napad kašlja. Zapalio je cigaretu.

I situacija se opet umirila. Mihajlo i Vladimir su nastavili da igraju beskonačne partije šaha. Momo je dremao i sanjao o komšijinoj šećeruši. Nikola je riješavao ukrštene riječi i razmišljao o tome koliko da potroši u cvjećari.

A petak? Petak se razvlačio do krajnjih granica. Držao se grčevito i junački. Ali kako je atmosfera u kancelariji obamrla, više nije imao volje, snage, motivacije i inspiracije da se više zadržava. Popustio je kao lastiš na nečijim gaćama i onako nategnut proletio kroz vikend u drugu sedmicu, čekajući opet strpljivo da zauzme svoje mjesto.